петак, 28. март 2014.

WITERIC - VIZIGOTSKI KRALJ




Viterih je bio vizigotski kralj u Hispaniji koji je vladao između 603. i 610. godine. Na presto je došao nakon uspele zavere protiv Liuve II, kojom je mladi kralj bio zbačen i utamničen. Viterih je naredio da mu odseku desnu šaku kako bi ga eleiminisao kao eventualnog budućeg pretendenta na presto, međutim, vrlo brzo ga je i osudio na smrt i pogubio.

Viterih je bio veoma nepopularan vladar koji je vladao kao tiranin. Iako vlada mišljenje da je pokušao da ponovo uspostavi arijanstvo kao zvaničnu religiju, ne postoje nikakvi ubedljivi dokazi za takvu tvrdnju. Ipak, bio je omražen među klerom. Ne postoje nikakvi dokumenti koji bi potvrdili da je za vreme njegove vladavine održan bilo kakav crkveni sabor. Takođe nije bio popularan ni među plemstvom i za to nam svedoče pisma izvesnog plemića Bulgara u kojima se pripoveda kako je nepravedno pao u kraljevu nemilost i šta je sve morao tom prilikom da trpi.

Viterih je takođe vodio manje više uspešnu borbu protiv Vizantinaca na poluostrvu. Godine 607. stupio je u pregovore sa Francima kako bi udao svoju kćer Ermenbergu za franačkog kralja Burgundije, Teuderiha II. Međutim, kad je Ermenberga stigla u Šalon sir Saon, Teuderihova baba, Brunhilda i njegova sestra, Teudila, okrenule su se protiv mlade te je Teuderih vratio Ermenbergu ocu, ali bez miraza koji je donela. Viterih je onda sklopio savez protiv burgundskog kralja sa Hlotarom II Neustrijskim i Teudebertom II Austrazijskim. Tom savezu se pridružio i langobardski kralj Agilulf, međutim, na kraju je savez propao.

Viterihova surova tiranija je na kraju dovela do toga da isti oni plemići koji su mu pomogli da dođe na presto, organizuju zaveru protiv njega. Viterih je ubijen na banketu 610. godine koji je navodno bio organizovan u njegovu čast. Nakon ubistva, njegovo telo je bilo vučeno po ulicama Toleda dok su ljudi aplaudirali.

Na njegovo mesto bio je izabran vojvoda Septimanije, Gundemara.


"Istorijska biblioteka"

WAMBA - VIZIGOTSKI KRALJ




Vamba je bio vizigotski kralj u Hispaniji između 672. i 680. godine1. Život i delo kralja Vambe je detaljno opisano u delu biskupa Julijana Toledskog, Istorija o kralju Vambi (lat. Historia Wambae regís).


Julijan Toledski u Vambinoj biografiji detaljeno opisuje dan kada je Vamba izglasan za kralja.

Rekesvint je umro 1. septembra 672. u selu Gertiki, sedamdeset kilometara od Toleda. Istog dana ugledni ljudi i zvaničnici koji su se našli u Gertiki, počeli su u glas da viču da žele samo Vambu za novog kralja. Vamba je u prvom momentu odbio ponuđenu čast, a kao razloge naveo svoje podmakle godine koje mu nisu dozvoljavale da se suoči kako treba sa svim opasnostima koja su pretila kraljevstvu. Međutim, na kraju je morao pristati zato što mu je jedan grof zapretio da će ga ubiti ako ne prihvati krunu.

Iako je bilo sasvim legalno da se novi kralj kruniše u mestu u kom je umro njegov prethodnik, Vamba je ipak zahtevao da se ceremonija obavi u Toledu i da na taj način izbegne bilo kakvu sumnju da je do prestola došao uzurpacijom. Ceremoniju krunisanja je izveo biskup iz Toleda, Kirik, 19. septembra 672. godine. u crkvi Sveti apostoli u Toledu.

Građanski rat

Izvori

O Paulovom ustanku koji je ubrzo prerastao u pravi građanski rat imamo četiri glavna izvora i sva četiri su napisana neposredno nakon događaja koje opisuju. Najobimniji i najdetaljniji izvor je Istorija o kralju Vambi (lat. Historia Wambae regís) Julijana Toledskog koji je u ono doba bio đakon.

Druga bi bila dodatak na kraju Istorije pod nazivom Insultatio, koji sadrži dosta informacija o samom odnosu između Vizigota i Gala.

Treći izvor je spis pod naslovom Iudicium in tytannorum perfidia promulgatum koji sadrži kratak sažetak događaja kao i imena velikog broja Paulovih pristalica. Ovaj dokument je veoma bitan jer zahvaljujući saznanju da su sva imena pobunjenika bila uglavnom gotska, govori da je to bio pre svega unutrašnji sukob između Vizigota, a ne između Vizigota i Hispanorimljana.

Četvrti izvor je pismo upućeno Vambi koje je napisao sam Paul u kome pobunjenik poziva kralja da se spusti sa Pirineja i da dođe da se bori.

Ustanak

Prva vojna akcija koju je Vamba preduzeo nakon svog krunisanja bio je pohod protiv Baska. U proleće 673. godine krenuo je ka Kantabriji, ali je na pola puta dobio vest da je izbio ustanak u Septimaniji. Ustanak je predvodio izvesni Hilderih, upravnik (lat. comes) grada Nima. Hilderiha su podržali biskup iz Magelona i opat Ranimir koga su ustanici proglasili biskupom Nima nakon što su sa tog položaja uklonili Aregija, dotadašnjeg biskupa koji je odbio da im se pridruži i predali ga okovanog Francima. Ustanici su kontrolisali istočni deo Septimanije, od Nima do reke Ero (fr. Hérault) i okolinu. Glavni grad provincije, Narbon, nije se pridružio ustanicima.

Kad su do Vambe stigle vesti o ustanku, on je poverio (lat. dux) Paulu, svom vojskovođi, zadatak da ode u Septimaniju i uguši ustanak. Paul je krenuo na sever, ali kad je stigao tamo, odmetnuo se od Vambe i osvojio je Narbon gde se proglasio kraljem istoka2. Bio je pomazan i krunisan zlatnom krunom koju je Rekared darovao svetilištu dobronamernog Feliksa (šp. Santuario del Bienaventurado Félix) u Đironi.

Vamba se nalazio u Kantabriji u pripremama za napad na Baske kad je do njega stigla vest o novom ustanku i Paulovom izdajstvu. Vamba ipak nije odustao od prvobitnog plana i prvo je krenuo u žestoku ofanzivu na Baske. Nakon predaje Baska, Vamba se okrenuo ustanku u Septimaniji.

Zatim je Vamba krenuo u Barselonu gde je zarobio neke od ustaničkih vođa, a potom se uputio u Đironu čiji je biskup, Amator, odbio da se pridruži ustanicima, i oslobodio grad. Zatim je prešao Pirineje i otpočeo pripreme za napad na Narbon.

Paul je na vest o Vambinoj blizini pobegao u Nim. U Narbonu je ostavio vojsku pod komandom Vitimira koji je odbacio predlog za predaju i prvi napad Vambine vojske, međutim, grad je ubrzo pao, a kraljevi ljudi su zarobili mnoge pobunjenike.

Nakon zauzimanja Narbona, Vamba je zauzeo Bezje, Agd i Magelon. Pred zidinama Nima Vamba se pojavio 31. avgusta 673. Nakon dva dana žestokih borbi, Paul je poslao biskupa Narbone, Argebada, da pregovara sa Vambom i da ga zamoli da zaustavi krvoproliće i spasi živote ustanika. Kralj je na to pristao, ali je odbio da ne kazni pobunjenike. Grad je brzo zauzet, pokolj je bio zaustavljen i zarobljen je veliki broj Gala i Franaka. Nakon 18 dana, Vamba je sve franačke zarobljenike — kako plemiće, tako i obične vojnike među kojima je bilo i Saksonaca — vratio njihovom kralju, uz poklone.

Pre nego što je napustio Nim, Vamba je popravio kapije koje su bile spaljene i zidove koji su bili srušeni u napadu, kao i svu ostalu štetu nastalu u borbi. Sahranio je sve mrtve i vratio građanima i crkvama Nima dragocenosti koje su im Paul i njegove pristalice oteli.

Dana 4. septembra Paul je, prerušen u kralja i zajedno sa ostalim pobunjenicima bio izveden pred kralja i čitavu dvorsku pratnju i vojsku. Zatim je Paul, sa lažnom krunom na glavi i u društvu svojih obrijanih i bosonogih pristalica bio uveden u Narbon i izložen ruganju i podsmehu svetine. Vamba, iako je mogao da Paula i ostale pobunjenike osudi na smrt, oprostio im je život. Nije ih čak ni oslepeo, na šta je imao pravo po civilnom i crkvenom zakonu. Postrigao ih je i u skladu sa 75. kanonom, konfiskovao im je svu imovinu, i bacio ih u tamnicu.

Isprva je Vamba mislio da kazni Franke zbog toga što su pružili pomoć ustanicima, ali je na kraju odustao zarad mira na granici. jedan franački duks, Lupus, napao je okolinu Bezjea, ali je već 6. septembra odustao od svoje namere kad je čuo da se Vamba približava.

Vamba je u Narbon ušao na miran način i tamo ostavio jedan garnizon i izbacio sve Jevreje.

Vamba i crkva

Vamba je u toku svoje vladavine sazvao dva provincijska sabora, ali ni jedan opšti. Bilo je to 675. godine, u trećoj godini svoje vladavine — Deveti sabor u Toledu koji je bio sabor provincije Kartaginijensis, i Treći sabor u Bragi, koji je bio sabor provincije Galecija. Biskupi su insistirali na jednogodišnjem održavanju provincijskih sabora, međutim, izvori ne beleže ni jedan drugi provincijski sabor u toku Vambine vladavine.

Vamba je 23. decembra 675. godine bio primoran da objavi jedan zakon koji se odnosio na bespravno prisvajanje crkvene imovine koje je bilo dosta uobičajeno među sveštenim licima. Zakon je nalagao da biskup, kad bi imenovao novog sveštenika u nekoj crkvi, bio obavezan da preda sav crkveni inventar dotične crkve, uključujući i ona dobra koja je sam biskup odneo u cilju da ih sačuva.

Uopšte, Vamba nije bio omiljen među biskupima. Po njegovoj odluci, imenovani su biskupi u svakom selu u kraljevstvu, bez obzira da li su ta mesta bila biskupije ili ne. Takođe je imenovao biskupa u Crkvi svetih apostola Petra i Pavla u Toledu i time prekršio pravilo Nikejskog sabora da u jednom gradu ne smeju postojati dva biskupa.

Što se tiče politike prema Jevrejima, osim proterivanja Jevreja iz Narbona nakon ugušenja ustanka, izvori ne navode više ni jednu antijevrejsku meru ili zakon u toku Vambine vladavine. Takođe se ne zna ni kakva je bila reakcija biskupa na izostanak opresivnih mera prema Jevrejima.

Kraj vladavine i smrt

Akta Dvanaestog sabora u Toledu koji je otvoren 9. januara 681. godine detaljno opisuju kako je Vamba sišao s prestola i kako je umro. Ovim saborom je predsedavao Julijan Toledski koga je Vamba proglasio biskupom Toleda godinu dana ranije, 30. januara 680. U aktima Dvanaestog sabora stoji da je Vamba, teško bolestan, 14. oktobra 680. godine uzeo pričest i zaredio se u prisustvu dvorskih velikaša. To nije bilo ništa neobično — tada je bilo sasvim uobičajeno da se ljudi pred smrt zarede. Međutim, na kraju je ipak ozdravio, ali pošto se bio zaredio, nije više mogao da bude kralj prema 17. kanonu Četvrtog sabora u Toledu. Zato je potpisao dokument kojim proglašava grofa Erviga za svog naslednika, što je bilo u potpunoj suprotnoti sa crkvenim kanonima. Vamba je takođe napisao i potpisao drugi dokument kojim se nalaže biskupima da što je pre moguće pomažu Erviga. Zna se, doduše da je Vamba kasnije protestovao protiv toga, ali mu izgleda nije ništa vredelo. Zakon je bio nedvosmislen, a verodostojnost dokumenata su potvrdili dvorski velikaši koji su bili prisutni kad ih je Vamba potpisao.

Tokom sledećih 200 godina druga verzija događaja se ne pojavljuje u izvorima. Ervig je sigurno znao da će se sumnjati u njega pa je zato i tražio od biskupa da na Dvanaestom saboru u Toledu potvrde zvaničnu verziju događaja.

Krajem 9. veka pojavila se verzija prema kojoj je Ervig dao Vambi neki napitak od koga se ovaj teško razboleo što je prouzrokovalo njegov pad. Takođe postoji i verzija da je Ervig omamio Vambu i dok je ovaj bio u nesvesti, ostrigao ga je čime ga je lišio prestola. E. A. Tompson smatra da je ta verzija najverovatnije tačna, jer sama činjenica da je Ervig tražio od biskupa da na saboru potvrde njegovu verziju događaja sugeriše da je ipak postojalo nešto što je bilo neophodno opravdati.

Vamba je umro nešto pre početka Trinaestog sabora u Toledu, 4. novembra 683.


""Istorijska biblioteka"

WALIA - VIZIGOTSKI KRALJ




Valija je bio vizigotski kralj između 415. i 419. godine. Na presto je došao nakon burnih događaja 415. godine kada su zaverenici ubili kralja Ataulfa i na njegovo mesto postavili Sigeriha, vizigotskog plemića koji je najverovatnije bio brat Sara, odbeglog rimskog vojskovođe gotskog porekla koga je Ataulf ubio. Sigerih je, zahvaljujući svojoj surovosti, na prestolu opstao samo sedam dana — Ataulfove pristalice su ga ubile, a potom na presto postavile Valiju, vizigotskog plemića, koji uprkos tradicionalnom verovanju, nije bio ni u kakvoj rodbinskoj vezi ni sa Ataulfom ni sa Alarihom.

Vizigotima, sateranim u severni deo Hispanije s druge strane Pirineja, pretila je glad, s obzirom da je rimski vojskovođa Konstancije još za Ataulfovog života blokirao sve kopnene i pomorske puteve kojima bi Vizigoti mogli da se snabdevaju. Vizigotima je pretila glad, tako da je novi kralj popustio pod pritiscima Rima: vratio je Galu Placidiju, sestru zapadnorimskog cara Honorija koju je prvi vizigotski kralj, Alarih, zarobio prilikom pljačke Rima 410. godine u zamenu za 600.000 merica žita. Vizigoti su se takođe obavezali da u ime Rima proteraju Vandale, Sveve i Alane iz Hispanije u koju su ova varvarska plemena upala krajem 409. godine. Vizigotska ofanziva otpočela je 416. godine. Istoričar Hidacije u svojoj Hronici navodi da su Vizigoti potpuno uništili Vandale Silinge i naneli teške gubitke Alanima, od kojih je nekolicina koji su preživeli, nakon smrti svog kralja, Adaksa, prišla Vandalima i stavila se u službu vandalskog kralja Gunderiha. Što se tiče odnosa s Rimom, od tog momenta pa sve do propasti Zapadnorimskog carstva, Vizigoti više nisu predstavljali problem za Carstvo postavši poslušni podanici rimske države.

Naseljavanje u Akvitaniji

Nakon tri godine, 418. Konstancije je opozvao Gote u Galiju gde im je dodelio zemlju na kojoj bi se naselili — teritorija u dolini Garona između Tuluza i Bordoa u severozapadnoj Akvitaniji, 1000 km od Ravene i rimske prestonice.

U istoriografiji dosta se raspravljalo o pravim razlozima odabira Akvitanije, kao i o samoj pririodi gotskog naseljavanja u ovoj regiji. Sudeći prema jedinom pisanom izvoru, Olimpiodoru, Goti su se nakon naseljavanja u Akvitaniji bavili poljoprivredom. Što se same zemlje tiče, najverovatnije je da je ta zemlja bila u državnom vlasništvu, s obzirom da nema nikakvih pisanih dokaza o žalbama rimskih velikoposednika zbog ekspropijacije zemlje za gotsko naseljavanje.

Takođe, više teorija je dato o pitanju zašto je Konstancije odabrao baš Akvitaniju da naseli Gote. Akvitanija je, po svemu sudeći, bila logično rešenje više problema koji su se postavljali pred Rimsko carstvo: Gotima se moralo naći neko parče zemlje, samo je bilo pitanje koliko daleko od centra carstva, to jest, Rima i Italije. Svakako da ih Konstancije nije želeo previše blizu, kako ne bi mogli ponoviti napade i opsade koje su vršili pod Alarihom. S druge strane, takođe je bilo potrebno da budu blizu Hispanije, jer posao proterivanja drugih varvarskih naroda, koji su Vizigoti započeli 415, bio je tek delimično obavljen. Već 420. godine, Vizigoti su bili u borbama sa Vandalima Hazdinzima, ali sa svojim novim vladarem, Teodorihom I, jer je Valija umro 419. godine.

Vizigoti će se naseliti u Akvitaniji i osnovati svoje kraljevstvo sa prestonicom u Tuluzu, koje će postojati sve do 507. godine, kada ga je uništio franački vladar Hlodoveh u bici kod Vujea.


"Istorijska biblioteka"

понедељак, 24. март 2014.

ATANAGILD - GOTSKI KRALJ

Atanagild

Atanagild je bio vizigotski kralj u Hispaniji između 555. i 568. godine, mada je on sam računao svoju vladavinu od 551. godine, kada se pobunio protiv legitimnog kralja Agile I. Atanagild je odgovoran za dolazak Vizantinaca na teritoriju Hispanije gde su osnovali provinciju Spaniju i ostali punih 70 godina.

Agila je 550. godine morao da se suoči sa pobunom u Kordobi koja je prilično bila uzela maha. U sukobu sa pobunjenicima bio je do nogu poražen i bio je prinuđen da pobegne u Meridu. Atanagild, vizigotski plemić, iskoristio je slabost kralja i pobunio se protiv njega. Utvrdio se u Sevilji, glavnom gradu provincije Betika i proglasio se kraljem. Borbe su se uglavnom vodile u Betici, međutim, ratni vihor je zahvatio celo vizigotsko kraljevstvo uključujući i severne delove i Septimaniju. Izvori ne navode nikakve dokaze da je Atanagild bio u bilo kakvoj vrsti odnosa ili saradnje sa kordopskim pobunjenicima.

Pred kraj 551. godine situacija je za Atanagilda bila prilično komplikovana, te je odlučio da se obrati za pomoć vizantijskom caru, Justinijanu, nadajući se da će mu ovaj poslati pomoć iz Afrike. Justinijan je u ovom pozivu video priliku da proširi teritoriju carstva na Hispaniju (što je bio deo njegovog ambicioznog plana o obnavljanju Rimskog carstva), te se odazvao i poslao sa Sicilije malu flotu pod komandom svog već osamdesetogodišnjeg magister milituma, Liberija. U junu ili julu 552. godine Vizantinci su se iskrcali na obale Iberijskog poluostrva i priključili se Atanagildovoj vojsci. Izvori ne navode gde su se tačno iskrcali — najverovatnije bi to mogle biti Malaga ili Kartahena, mada je verovatnije da je bila Kartagena zbog blizine Baleara i severne Afrike, teritorija koje su već bile pod vizantijskom vlašću.

Agila je krenuo iz Meride ka Sevilji, međutim, zajedničke Atanagildove i vizantijske snage su ga pobedile nedaleko od Sevilje 554. godine. U martu 555. godine, videvši se u bezizlaznoj situaciji, Agilini ljudi su ga ubili i izabrali Atanagilda za novog vizigotskog kralja.

Vladavina i smrt

Kad je konačno postao vizigotski kralj, Atanagild je pokušao da se oslobodi Vizantinaca i da ih izbaci iz Hispanije, međutim, bez uspeha. Tokom cele svoje vladavine vodiće borbu protiv njih i po franačkom istoričaru Grguru Turskom uspeo je da odnese nekoliko pobeda i preuzme od carskih trupa nekolicinu gradova. Ipak, borbu protiv Vizantinaca će nastaviti svi vizigotski kraljevi s manje ili više uspeha tokom narednih 70 godina.

Godine 560. Svevi koji su se nalazili na severu Iberijskog poluostrva napustili su arijanstvo i prihvatili su nikejsko hrišćanstvo. Vizigoti su ostali usamljeni u svom arijanstvu, okruženi sa svih strana državama nikejskih hrišćana — na severu, Franci, na jugu i istoku Vizantija i na zapadu, Svevsko kraljevstvo. Odnose sa Francima Atanagild je pokušao da sredi tako što je udao svoje dve kćerke, Brunhildu i Galsvintu, za dva franačka kralja — Brunhilda se udala za Zigeberta I od Austrazije, a Galsvinta za Hilperiha I od Neustrije. Atanagildova supruga, Gosvinta, po svoj prilici je bila glavni akter u pregovorima.

Takođe, Atanagild je bio taj koji je ustanovio prestonicu u Toledu, gradu koji se nalazi u samom centru Iberijskog poluostrva, gde je preneo takođe i dvor.

Za vreme Atanagildove vladavine vizigotsko kraljevstvo se našlo u velikoj ekonomskoj krizi. Stanovnici Hispanije su često trpeli glad, a državna kasa je ostala gotovo prazna. Pobune gradova su postale endemski problem za vreme Atanagildove vlade tako da je poslednjih godina života morao silom da pokorava Sevilju i Kordobu.

Što se tiče verske politike, Atanagild se pokazao prilično tolerantnim prema nikejskim hrišćanima za razliku od svojih prethodnika. Neki izvori navode da je uzrok tome bilo to što je Atanagild tajno prihvatio nikejsko hrišćanstvo, međutim, izgleda da su to uglavnom bile samo nepotvrđene glasine. Godine 567. Atanagild se teško razboleo i umro je naredne 568. godine u Toledu. Bio je prvi vizigotski kralj nakon mnogo godina koji je umro prirodnom smrću.

Nakon njegove smrti, usledio je interegnum od pet meseci ali su na kraju vizigotski plemići izabrali za novog kralja vizigotskog plemića iz Septimanije, Liuvu I.
"Istorijska biblioteka"

AMALARIC - GOTSKI KRALJ

Amalaric




Amalaric je bio drugi kralj vizigotskog kraljevstva na u Hispaniji od 511. (od 526. samostalno) do 531. Bio je sin Alariha II i Teodegote, kćerke Teodoriha Velikog. Formalno je vladao punih dvadeset godina, od kojih čitavih 15 pod regentstvom svog dede, ostrogotskog kralja.

Doba regantstva Teodoriha Velikog proteklo je uglavnom u miru. Vizigoti su uspeli u tom periodu da povrate neke od izgubljenih gradova nakon bitke kod Vujea, među njima i Bezje i Rodez. Ostrogotsku vladavinu je obeležila i verska tolerancija, ali je oporavak od propasti iz 507. godine je bio veoma spor. Službenici koji su sakupljali žito za snabdevanje Rima bili su veoma korumpirani, nameti za zakupce zemlje bili su ogromni, a ubistva su bila uobičajna pojava. Teodorih je pokušao sve ovo da iskoreni, međutim, nije poznat rezultat njegovih napora. Pred kraj svoje vladavine imenovao je Ostrogota Teudisa za vojnog komandanta Hispanije. Teudis je vladao Vizigotima u ime Teodorika sve do Teodorikove smrti 526. godine.

Dolazak na presto

Nakon smrti Teodorika Velikog, zemlje kojima je vladao podelila su njegova dva unuka — Amalarih je postao kralj Vizigota, a Atalarih Ostrogota. Dva Teodorikova unuka su odmah potpisala sporazum po kome je Atalarih oslobodio Vizigote plaćanja godišnjeg tributa Ostrogotima i vratio im njihovo blago koje je palo u ostrogotske ruke prilikom oslobađanja Karkasona od franačke vlasti nakon bitke kod Vujea. Tada se i definisala granica sa Francima koja će tu ostati sve do propasti Vizigotskog kraljevstva 711. godine. Stvorena je posebna vizigotska provincija s druge strane Pirineja, Septimanija ili Narbonska Galija sa prestonicom u Narbonu.

Brak sa Hlotildom

O Amalarihovoj vladavini se malo zna. Jedini podaci koji su sačuvani odnose se na njegov brak sa franačkom princezom Hlotildom koju je on bezuspešno pokušavao da natera da prihvati arijanstvo.

Ne znaju se motivi zbog kojih je Amalarih tražio ruku Hlodovehove kćeri. Međutim, kada svi pokušaji da Hlotilda napusti pravoverno hrišćanstvo nisu uspeli, Amalarih je počeo da je zlostavlja. Grgur Turski navodi kako je Hlotilda na kraju poslala svom bratu, pariskom kralju Hildebertu krvavu maramicu i na taj način tražila pomoć. Prokopije takođe pominje da je Amalarih maltretirao svoju suprugu zbog njene vere. Međutim, Jordanes ne pominje nikakvo maltretiranje franačke princeze i tvrdi da je Amalarih bio žrtva franačke prevare i da je Hildebertov pohod na Vizigote bio osvajačke prirode, a ne da je pošao sestri u pomoć.

Smrt

Godine 531. pariski kralj Hildebert je krenuo s vojskom na Septimaniju. Vizigoti su mu prižili žilav otpor, međutim, on je ipak potukao Amalariha kod Narbona. Amalarih je pobegao u Barselonu i pokušao da se sakrije u jednu crkvu pravovernog hrišćanstva, međutim bio je ubijen na stepeništu. Neki izvori navode da ga je ubio izvesni Franak Beson, osvetivši se zbog lošeg života koji je pružio franačkoj princezi. Međutim, takođe postoje indicije da je njegovu smrt isplanirao Teudis, Ostrogot koga je Teodorik Veliki postavio pri kraju svoje vladavine na mesto vojnog komandanta Hispanije.

Amalarih je bio poslednji potomak Balti dinastije. Sa njegovom smrću, ugasila se i loza koja je više od 130 godina vladala Vizigotima. Na vizigotski presto došao je Ostrogot, Teudis.


"Istorijska biblioteka"

AGILA I - GOTSKI KRALJ

Agila I




Agila I je bio vizigotski kralj u Hispaniji između 549. i 555. godine. Bio je prvi kralj Vizigota nakon 38 godina vladavine kraljeva koji su bili Ostrogoti. Godine 551. godine, njegov rival i pretendent na vizigotski presto, Atanagild, tražio je od Justinijana I, vizantijskog cara, pomoć protiv Agile. Justinijan je poslao malu flotu sa Sicilije, i 554. godine Atanagildovi pobunjenici su uz pomoć Vizantinaca pobedili Agilu kod Sevilje. Agila je pobegao u Meridu, međutim, tamo su ga ubili njegovi ljudi.



Agila je stupio na presto u decembru 549. godine. Već sledeće, 550. godine izbila je pobuna u Kordobi protiv njega. To je bila ujedno i prva oružana pobuna protiv jednog vizigotskog kralja. Ne zna se tačno da li su razlozi pobune protiv kralja bili zato što je bio Vizigot, zato što je bio arijanac ili je pobuna jednostavno bila uperena protiv kralja kao vladarske institucije. Izvori ne daju preciznije podatke, ali je sigurno da se stanovnici Kordobe nisu pobunili protiv vizgotskih gospodara arijanaca kako bi ih zamenili Vizantincima koji su bili pravoverni hrišćani. U svakom slučaju, pobuna je uzela maha i kralj je bio potučen do nogu — izgubio je svog sina, kraljevsku riznicu i veliki broj vojnika. Morao je da pobegne u Meridu, prestonicu provincije Luzitanija.

Atanagildova pobuna

Nezavidnu situaciju vizigotskog kralja iskoristio je Atanagild, vizigotski plemić koji se takođe pobunio protiv Agile. Atanagild se utvrdio u Sevilji i pokušao da svrgne Agilu. Doduše, nema dokaza da je Atanagild radio u sprezi sa kordopskim pobunjenicima, niti da je uspostavio bilo vezu sa njima. Između 551. i 552. Atanagild je tražio pomoć od Justinijana I (527—565), vizantijskog cara, kako bi svoj plan sproveo do kraja u delo. Justinijan je poslao flotu sa Sicilije pod komandom osamdesetogodišnjeg vizantijskog magister milituma, Liberija.

Vizantinci su se iskrcali na Iberijsko poluostrvo negde između juna i jula 552. godine. U međuvremenu, Agila je sakupio vojsku i krenuo iz Meride u pravcu Sevilje kako bi ugušio pobunu i kaznio pobunjenika Atanagilda. Međutim, Vizantinci su se sastali sa Atanagildovom vojskom i zajedničkim snagama su potukli Agilu nedaleko od Sevilje 554. godine.

Smrt

Nakon tri godine međusobnih borbi, Vizigoti su shvatili da od njihovih međusobica punu korist imaju samo Vizantinci za koje se pokazalo da ne nameravaju da se povuku iz Hispanije nakon vojne intervencije. U martu 555. godine Agilini ljudi su ga ubili u Meridi i na presto postavili Atanagilda, koji je svoju vladavinu doduše, računao od godine kad se pobunio — 551. Pokušao je da udalji Vizantince iz Hispanije, međutim, nije imao uspeha. Vizantinci će ostati na Iberijskom poluostrvu sledećih 70 godina gde će osnovati provinciju Spanija.


"Istorijska biblioteka"

недеља, 23. март 2014.

ATANARIH - GOTSKI KRALJ


Atanarih ili Atanarik (umro 25. januara 381) je bio poglavar gotskog plemenskog saveza Tervinga. Po rimskim izvorima nosio je titulu sudije odnosno bio je poglavar kome je bilo podčinjeno više gotskih kraljeva.


Atanarih je verovatno poticao iz ugledne porodice, s obzirom na to da savremenik događaja, orator Temistije navodi kako je Konstantin Veliki podigao spomenik Atanarihovom ocu u Konstantinopolju. Temistije, doduše, ne navodi da li je Atanarihov otac bio gotski vođa, ali sama činjenica da mu je rimski car podigao spomenik govori o njegovom ugledu. Eunapije iz Sarda, kao i Zosim, pominju Atanariha kao vođu kraljevskog klana Skita1.

Identitet Atanarihovog oca moguće je utvrditi samo hipotetički. Kada je 332. cezar Konstantin II porazio Gote na donjem Dunavu mir je sklopljen pošto su varvari predali taoce, između ostalih i neimenovanog sina kralja Arijariha. Za nepouzdanog Jordanesa, istoričara 6. veka, Arijarih je bio Atanarihov deda. Međutim, pošto je Jordanes želeo da gotsku istoriju prikaže po svaku cenu kao linearnu i kontinuiranu, ova vest iz poznog izvora ne uživa poverenje u današnjoj istorijskoj nauci.[2] Jedino što znamo o Atanarihovom ocu je u stvari vest koju je preneo Temistije da je boravio u Konstantinopolju. Iz toga se ne može bez spekulacija izvesti da je u pitanju bio baš Arijarihov neimenovani sin. Prema Amijanu Marcelinu, Atanariha je njegov otac u mladosti zakleo da nikada ne stupi nogom na rimsku teritoriju.

Atanarih i Valens

Kada se 365. Prokopije, rođak po majci cara Julijana (361—363) proglasio za cara u Konstantinopolju nekoliko gotskih kraljeva mu je uputilo pomoć od 3.000 ratnika. Prokopije se izdavao za Konstantinovog potomka i Goti su smatrali da su po sporazumu iz 332. dužni da mu pošalju pomoć. Legitimni car Valens je ipak okončao uzurpaciju u maju 366. godine pre nego što su Goti uspeli da se priključe Prokopijevoj vojsci. Valens je ove Gote zarobio, a zatim je od gotskih poglavara zatražio objašnjenje. Po Eunapiju, odnosno Zosimu, na carev poziv odgovorio je Atanarih koji je pokazao zvanično Prokopijevo pismo i izgovorio se time da su uzurpatora Goti smatrali za legitimnog cara iz Konstantinove porodice. Valens je odbio da prihvati izvinjenje i da otpusti gotske ratnike, nego ih je zadržao u svojoj službi i razmestio ih po garnizonima Trakije. Zatim je počeo da priprema pohod protiv Gota kako bi povratio ugled i kaznio varvare zbog kršenja prethodnog mirovnog sporazuma.

Po vestima savremenika događaja Amijana Marcelina, Valens je lično prelazio Dunav 367. i 368. godine, ali nije uspeo da ostvari upečatljiviji uspeh. Tek u trećem pohodu 369. godine Valens je prešao reku kod Noviodunuma u Dobrudži i prvo je napao Grejtunge negde u današnjoj Besarabiji, a zatim je uspeo da nametne otvorenu bitku Atanarihu i njegovim ljudima. Atanarih, za koga Amijan dosta neprecizno kaže da je bio tada najmoćniji vladar (među Gotima), dao se u bekstvo posle prvobitnog lakšeg sukoba sa Rimljanima. Pošto je ratna sezona već bila poodamkla, Valens se nije upustio u gonjenje Atanariha već se vratio u zimovnik u Marcijanopolj (danas Devnja u Bugarskoj).

Trogodišnje prisustvo rimske vojske u Gotiji, kao i stalna pustošenja i ratni napori doveli su Gote u tešku oskudicu. Prilike su pogoršale pošto je Valens izvršio blokadu granice kojom je onemogućena dotada plodna trgovina duž Dunava između Gota i carskih podanika. U pozno leto 369, nakon što su Goti uputili nekoliko poslanstava caru, mir je sklopljen i najposle utanačen na susretu između Valensa i Atanariha. Poštujući Atanarihovu zakletvu koju je dao ocu na samrti da neće nogom kročiti na rimsku teritoriju, a opet čuvajući i svoje dostojanstvo da kao rimski car ne ide na noge varvarskom poglavaru, Valens je organizovao susret na sredini Dunava. Dok je car bio sa svojim gardistima u brodu na vesla, sa druge strane bio je Atanarih sa svojom pratnjom, isto tako u brodu. Valens je ovim sporazumom ograničio slobodnu trgovinu Gota sa dunavskim provincijama i sveo je na dva inače neimenovana grada. Goti su takođe morali da pristanu na davanje talaca i prestanak isplaćivanja novčanih subvencija. Po Sokratu Sholastiku, istoričaru crkve sa početka 5. veka, Valens je nakon sklapanja mira počeo da planski šalje arijanske misionare u Gotiju. Nakon toga, u rano proleće 370. avgust Valens je krenuo na istok carstva zbog sve jačeg pritiska Persijanaca.

Što se Atanariha tiče, sporazum iz 369. je bio dosta nepovoljniji za Gote od sporazuma sklopljenog 332. sa carem Konstantinom, te je vrlo moguće da je zbog toga Atanarih počeo da gubi popularnost i pristalice. Obnovu svog autoriteta Atanarih je izgleda započeo progonom hrišćana koji su posmatrani kao prorimski elemenat unutar gotskog društva. Oko 370. godine, izbio je sukob sa drugim vođom Tervinga, Fritigernom koji je verovatno ustao u zaštitu arijanskih hrišćana i koga je pomogao vizantijski car. Fritigern je u znak zahvalnosti prihvatio arijansko hrišćanstvo, veru koju je ispovedao car Valens. Sokrat Sholastik, Zosim i Sozomen pominju ovaj sukob, dok Amijan Marcelin ne beleži nikakvu vrstu sukoba između ove dvojice tervinških vođa. U svakom slučaju, progon hrišćana koji je Atanarih pokrenuo uneo je dalju nestabilnost u tervinško društvo, doveo do rasparčavanja dotada jedinstvenog plemenskog saveza i ponovnog uplitanja Rimljana koji nisu propustili priliku da vojno pomognu Fritigerna.

Najezda Huna

Huni, Rimljanima dotada nepoznata skupina varvara, su 375. prešli Don i zajedno sa potčinjenim Alanima napali Grejtunge, drugi veći gotski savez koji nam je poznat. Pošto su dvojica kraljeva Grejtunga stradali u borbi sa Hunima, bar deo ovih Gota je pod vođstvom Alateja i Safraka, staratelja maloletnog kralja Videriha, krenuo u seobu zapadno od Dnjestra. Atanarih je navodno tek u tom trenutku saznao za događaje na istoku i ulogorio se na obali Dnjestra sa namerom da se odupre Hunima. Zatim je poslao izvidnicu na istok preko reke, ali su Huni u toku noći zaobišli izvidnicu, prešli reku i izvršili direktan napad na Atanarihove ratnike. Atanarih je, iznenađen ovim prepadom, ipak uspeo da se izvuče uz minimalne gubitke.

Nakon ovog poraza, Atanarih je okupio veliku grupu dunavskih Gota između reka Siret i Prut i počeo da utvrđuje južno krilo centralne moldavske visoravni duž toka reke Prut sve do ušća u Dunav. Međutim, Huni su ih opet napali i samo zahvaljujući velikom plenu koji su nosili sa sobom, Atanarihova vojska je izbegla najgoru sudbinu.

Glad je zavladala među Atanarihovim sledbenicima koji su se nalazili u nezavidnoj situaciji, nesposobni da se suprotstave novom neprijatelju. Atanarih je bivao sve nepopularniji — rat protiv Valensa i nepovoljan sporazum, kao i progon hrišćana koji je sledio u jednoj verski podeljenoj zajednici narušili su njegov ugled, da bi se sada pokazao nesposobnim da odbrani gotski narod od napadača. Atanariha su stoga njegovi dotadašnji sledbenici počeli ubrzano da napuštaju. Većina Tervinga je izgleda želela da se pred Hunima skloni na teritoriju carstva i u rano proleće 376. veće grupe Tervinga su se pojavile na obali Dunava tražeći da im se odobri prelazak u rimsku Trakiju. Po Amijanu Marcelinu pregovore sa rimskim vlastima vodila su dva kralja, Alaviv i Fritigern, koji je od ranije bio poznat Rimljanima. Pored ove, veće grupe Tervinga, na Dunavu se pojavila i jedna manja grupa koju je predvodio Atanarih. On je navodno razmišljao da takođe zatraži da mu se odobri prelazak na rimsko tle, ali se ustručavao da pošalje molbu Valensu računajući da će ga car odbiti kao starog neprijatelja i pritom dodatno poniziti. U kasno leto 376. Valens je iz daleke Antiohije odobrio da se dozvoli prelazak Gotima koje su predstavljali Alaviv i Fritigern. Ubrzo pošto je većoj grupi Tervinga dozvoljen prelazak, na Dunavu su se pojavili i Viterihovi Grejtunzi koji su takođe molili da ih Valens primi. Atanarih je ostao na Dunavu sa svojim pristalicama, kojih je moglo biti od 3.000 do 5.000 ljudi [3], a zatim se, kada je Grejtunzima odbijen prelazak reke, povukao severno od reke i sklonio u Karpate.

Pad i smrt

Između 376. i 380. godine Atanarih i njegovi ljudi su se naselili na teritoriji sa koje su rasterali Sarmate i koja se nalazila negde na Karpatima. Međutim, 380. godine, Atanariha su, na Fritigernovo podsticanje, oterali njegovi ljudi, nakon čega je bivši tervinški vođa otišao u Konstantinopolj. U međuvremenu, Valens je ubijen u borbi sa Gotima kod Hadrijanopolja (današnje Jedrene na granicu Bugarske i Turske) 378. i istočnorimski presto je 379. zauzeo Teodosije I. Pošto su se Goti, kojima je Valens 376. odobrio naseljavanje na rimskim teritorijama, nakon bitke razišli u potrazi za plenom po centralnom Balkanu, Teodosije je sa novookupljenom vojskom morao da sa njima vodi neizvesnu borbu. Atanariha je stoga car Teodosije I veoma lepo dočekao i ugostio 14. januara 381. godine u istočnorimskoj prestonici Carigradu. Nekadašnji vrhovni poglavar Tervinga Atanarih sada je spao na najodaniju malobrojnu pratnju i nije imao nikakav uticaj na Gote koji su harali po rimskim provincijama. Pošto je bio politički bezopasan, Atanarih je bio od koristi novom caru koji se nije mogao pohvaliti ubedljivijom pobedom nad Gotima. Teodosije je dobrovoljnu predaju starog Atanariha mogao predstaviti kao pravu pobedu nad dotada neporaženim varvarinom, dok se, sa druge strane, predstavio razjedinjenim Gotima kao zaštitnik njihovog starog poglavara. Nešto kasnije, 25. januara 381. godine, Atanarih je umro, a Teodosije mu je priredio svečani sprovod koji je obavljen po rimskim i hrišćanskim obredima. I na ovaj način Teodosije je želeo da potvrdi preimućstvo nad Atanarihom. Gote iz Atanarihove pratnje Teodosije je zadržao u svojoj službi.

Atanarih i hrišćani

Atanarik je bio poznat po surovim progonima hrišćana. Još je Atanarihov otac 348. proganjao arijanske hrišćane, među kojima se nalazio i Ulfila, episkop Gota i prevodilac Svetog pisma na gotski za koji je osmislio i posebno pismo. Progonjene arijance je prihvatio Konstancije II (337—361) i dodelio im zemlju na severu današnje Bugarske, odakle je Ulfila radio na širenju arijanstva do kraja svog života. Atanarih je pokrenuo drugi značajniji progon hrišćana među Tervinzima odmah nakon sklapanja sporazuma sa Valensom 369. godine koji je trajao barem do 372. godine. Kao što je već spomenuto, Valens je posle 369. počeo da šalje arijanske misionare u krajeve severno od Dunava. Za razliku od ranijeg progona, hrišćanski mučenici koji su postradali tokom Atanarihovog progona nisu bili su arijanci, već pristalice nikejskog hrišćanstva. Najpoznatiji mučenik bio je sveti Sava Gotski koji je postradao 12. aprila 372. pošto je bio podvrgnut višednevnom mučenju jer je odbio da jede meso životinja žrtvovanih u gotskim paganskim obredima. Pored toga, lista mučenika sačuvana je i u Kiziku u Maloj Aziji gde su relikvije mučenika bile prebačene zahvaljujući brizi izvesne Dulcile, ćerke gotske kraljice Gate. Ovaj progon je iskoristio Fritigern u borbi protiv Atanariha, ustavši u odbranu progonjenih hrišćana, da bi zatim, u znak zahvalnosti za podršku koju mu je pružao Valens, takođe prihvatio arijanstvo. Nije u potpunosti jasno ni kada se tačno Fritigern pokrstio, ni da li je njegovo preobraćenje bilo jedini i glavni razlog da zarati sa Atanarihom ili se na promenu vere opredelio pošto je primio Valensovu vojnu pomoć. Hrišćanstvo je uzrokovalo podele u gotskom društvu i među samom elitom tako da pored kraljeva koji su sprovodili progon, poput Viguriha i Rotesteja, koji su nam poznati iz Savinog žitija, bilo je i sledbenika hrišćanske vere bilo u arijanskom ili u nikejskom vidu.

Atanarihova titula i položaj

Atanarih je, kao što je navedeno, u rimskim izvorima titulisan kao sudija (lat. iudex), dok ga je Ambrozije Milanski krajem 4. stoleća nazvao i sudijom kraljeva (lat. iudex regum). U određivanju Atanarihovog položaja unutar gotskog društva glavni problem predstavlja nepoznavanje gotske terminologije i društvenih odnosa u 4. veku, odnosno poznavanje gotske, kao i istorije ostalih varvarskih naroda, isključivo iz vizure grčko-rimskih autora. Ukoliko prihvatimo tumačenje da je gotska reč za sudiju (got. tiudans) korišćena u prevodu crkvenog kalendara kako bi se prevela grčka reč vasilevs (grč. Βασιλεύς) tj. car, to bi predstavljalo značajan indikator Atanarihovog društvenog položaja[4]. Pored sudije, među Tervinzima je postojalo i više kraljeva poput Viguriha i Rotesteja, ali i poglavara nižeg ranga.

Pošto se Atanarih morao ocu zakleti da neće stupiti na rimsko tlo, moguće je da je pre svega zakletva bila deo inicijacije i da je pored toga titula sudije bila nasledna unutar iste porodice[5]. U nauci se dosta spekulisalo o obimu Atanarihove vlasti, ali o tome ne postoji konsenzus. Procene kreću od toga da tervinški sudija bio nominalni glavešina koji je posredovao između zavađenih klanova i poglavara, do ocene da je u pitanju bio gotovo nasledni monarh. Sa druge strane, primeri zabeleženi u Stradanju Svetog Save Gotskog pokazuju da je vrhovni poglavar Tervinga mogao da naloži aristokratiji da sprovede progon hrišćana, ali se tu njegova uloga završavala. Naime, u plemenskom društvu Tervinga međusobna solidarnost pripadnika iste seoske zajednice bila je jača i od volje velikaša i od verskih razlika.


"Istorijska biblioteka"

SIGERIH - VIZIGOTSKI KRALJ

Sigerih





Sigerih je bio vizigotski kralj sedam dana 415. godine. Učestvovao je u zaveri Sarovih pristalica protiv Ataulfa, koga je u njegovoj palati u Barseloni ubio izvesni Evervulf, a presto je prigrabio Sigerih. Smatra se da je Sigerih bio Sarov brat, međutim, ima istoričara koji kažu da je bio samo još jedan od brojnih gotskih vođa koji su se borili za prevlast.

Čim je došao na vlast, Sigerih je pobio svu Ataulfovu decu iz prvog braka i Ataulfovog brata, a Galu Placidiju izvrgao ruglu i poniženju tako što ju je naterao da hoda čitavih 12 milja među drugim robovima ispred njegovog konja.

Sigerih je međutim bio previše krvoločan vladar, i nakon samo sedam dana vladavine, bio je ubijen. Za novog kralja izabran je Valija, vizigotski plemić koji nije bio ni u kakvom srodstvu ni sa Alarihom, ni sa Ataulfom. Novi kralj je vratio Galu Placidiju i Priska Atala na zapadnorimski dvor i sklopio novi dogovor sa Konstancijem — u zamenu za žito, Vizigoti će isterati Vandale, Alane i Sveve iz Hispanije kojom su ovi harali još od 409. godine.


"Istorijska biblioteka"

ATAULF - VIZIGOTSKI KRALJ



Ataulf. Skulptura iz 18. veka u Madridu na trgu Plaza del Orijente ispred Kraljevskog dvora




Ataulf je bio drugi vizigotski kralj između 410. i 415. godine. Nakon Alarihove smrti u Kostanci, poveo je Vizigote u Galiju, gde je pokušavao bez uspeha da sklopi dogovor sa zapadnorimskim dvorom u Raveni i tako učinio Gote opet bitnim faktorom u Rimskom carstvu. Godine 414. oženio se Galom Placidijom, sestrom cara Honorija i kćerkom cara Teodosija, koja mu je dve godine kasnije rodila sina, međutim, vizigotski plemić, Sigerih, ubio ga je na spavanju u privremenoj gotskoj palati u Barseloni 415. godine. Nasledio ga je drugi gotski plemić, Valija.

O Ataulfovom životu podatke sadrže dela istoričara Orosija, hronike galskog biskupa Hidacija, kao i Prospera Akvitanskog.

Lutanja po Galiji

Nakon Alarihove smrti i Ataulfovog proglašenja za novog vizigotskog kralja, Goti su 411. krenuli ka Galiji, u koju su stigli sledeće godine. Galija je u tom momentu bila u rukama novog uzurpatora, Jovina, koji je bio izvikan za cara u Majncu iste 411. godine kada je novi Honorijev magister utriusque militiae, Flavije Konstancije, pobedio uzurpatora Konstantina III, koji je još od 407. godine držao Galiju, Britaniju i Hispaniju.

Ataulf je isprva podržao Jovina, međutim, kad je uzurpator počeo sve više da se okreće drugom gotskom vođi, Saru, Ataulf je napustio uzurpatora i vratio se Honoriju. Već 412. godine, postavio je zasedu Saru, uhvatio ga i ubio, a takođe je pomogao Konstanciju da savlada i pogubi Jovina. Međutim, Ravena je ostala slepa na ove Ataulfove pokušaje približavanja, ne toliko zbog samog cara Honorija, koliko zbog Konstancija, koji je sada, kao nekad Stilihon, imao svu realnu moć u rukama. Konstancije nije bio sklon kompromisima, a Ataulf još uvek nije bio spreman da sasvim povije leđa i tražio je više nego što je Konstancije bio spreman da mu ponudi. Istoričar Orosije govori o tome kako je Ataulf, iako u početku želeći da Rimsko carstvo zameni gotskim ne samo u imenu već i u teritoriji, shvatio je da su Goti, zbog svog neobuzdanog varvarizma, apsolutno nesposobni da poštuju bilo kakve zakone, a pošto je bio svestan da država bez zakona nije država, rešio je da gotsku snagu upotrebi za uzdizanje i obnavljanje slave rimske države, s željom da se u budućnosti na njega gleda kao na obnovitelja Rima.

Pod ovim Ataulf svakako nije podrazumevao potpuno potčinjavanje rimskoj sili, čak naprotiv. Ponovo je 414. godine uzdigao u purpur Priska Atala koji je bio zarobljen prilikom pljačke Rima 410. godine, a onda se iste godine oženio i Galom Placidijom, Honorijevom sestrom koja je takođe postala vizigotska zarobljenica 410. godine.

Venčanje sa Galom Placidijom

Venčanje je obavljeno u januaru 414. godine u Narbonu po rimskim običajima, i o tome nam svedoči Olimpiodor, koji kaže da je Gala, obučena u rimsku odeću, sela na presto na rimski način, a pored nje je seo Ataulf, takođe obučen u rimsku odeću sa ogrtačem rimskog vojskovođe. Kao venčani poklon, Gala je od Ataulfa dobila 50 snažnih mladića obučenih u svilu od kojih je svaki nosio dve posude, jedna puna zlata, a druga dragog kamenja koje su Goti opljačkali u Rimu 410. godine. Zatim je prvo Atal otpevao svadbene himne (epithalamium), a potom i drugi ugledni Rimljani.

Ova svadbena ceremonija je jasno pokazivala da Ataulf ima mnogo veće ambicije nego što ih je imao njegov prethodnik. Alarih je pretendovao na mesto vojnog vrhovnog starešine, dok je Ataulf, venčanjem sa carevom sestrom, pretendovao na sam carski purpur, što je postalo i realno ostvarivo kada je Gala rodila sina krajem 414. godine. Dečak je dobio ime Teodosije, po svom dedi caru, a s obzirom da Honorije nije imao dece, automatski je postao prvi legitimni naslednik zapadnorimskog prestola. Samo ime Teodosije takođe je imalo višestruko značenje: Ataulfov sin je bio unuk velikog Teodosija, bio je nećak zapadnorimskog cara Honorija, kao i pokojnog istočnorimskog cara Arkadija, i brat od strica aktuelnog istočnorimskog cara Teodosija II. Sve te činjenice išle su u korist legitimnosti malog Teodosija kao direktnog naslednika zapadnorimskog prestola.

Smrt

Međutim, Honoriju se nikako nije dopadao ovaj scenario. Želeo je da povrati svoju sestru, ali bez njenog novog muža. Konstancije je ubrzo našao slabu tačku Vizigota, kojima su se sve više tanjile zalihe hrane, a redovni izvor snabdevanja nisu imali još od 408. godine. Umesto da krene na Gote vojskom, Konstancije je blokirao sve kopnene i pomorske puteve ka Galiji. Početkom 415. godine, zalihe hrane su nestale u Narbonu, i Vizigoti su bili primorani da pređu Pirineje i da se spuste do Barselone u potrazi za hranom.

Ubrzo je i mali Teodosije umro, čime su Ataulfovi snovi o carskom purpuru bili uništeni. S druge strane, Konstancije nije popuštao blokadu, tako da je nezadovoljstvo među Gotima raslo, s obzirom da im je postalo jasno da jedinu prepreku njihovom stalnom naseljavanju predstavlja Ataulfova ambicija da postane neko i nešto na rimskom dvoru. U leto 415. su nezadovoljni vizigotski plemići pristalice Sara, gotskog vođe koga je ubio Ataulf, skovali zaveru protiv svog kralja i ubili ga prema zakonima osvete. Ataulfa je ubio izvesni Evervulf, koji je pripadao Sarovoj grupi u njegovoj palati u Barseloni.

Ataulfova smrt bila je obznanjena u Konstantinopolju 24. avgusta 415. godine. Sigerih, još jedan vizigotski plemić iz Sarove grupe, za koga se takođe tvrdi da je bio Sarov brat, pobio je potom svu Ataulfovu decu iz prethodnog braka, kao i Ataulfovog brata, a Galu Placidiju izvrgao ruglu i poniženju tako što ju je naterao da hoda čitavih 12 milja među drugim robovima ispred njegovog konja.

Sigerih je međutim bio previše krvoločan vladar, i nakon samo sedam dana vladavine, bio je ubijen. Za novog kralja izabran je Valija, vizigotski plemić koji nije bio ni u kakvom srodstvu ni sa Alarihom, ni sa Ataulfom. Novi kralj je vratio Galu Placidiju i Priska Atala na zapadnorimski dvor i sklopio novi dogovor sa Konstancijem — u zamenu za žito, Vizigoti će isterati Vandale, Alane i Sveve iz Hispanije kojom su ovi harali još od 409. godine.


"Istorijska biblioteka"

субота, 22. март 2014.

ALARIH I - VIZIGOTSKI KRALJ


Alarih I ili Alarik I je bio vizigotski kralj koji je predvodio veliku grupu Vizigota između 395. i 410. godine u njihovom lutanju između Balkana i Istočnorimskog carstva, i Italije i Zapadnorimskog carstva. Bio je gotski poglavar koji je oko 395. uspeo da se izdigne iznad ostalih gotskih vođa koji su se međusobno borili za prevlast. Tokom cele svoje vladavine nastojao je da dobije zvanje vrhovnog vojskovođe (magister militum) u rimskoj vojsci, čime bi dobio legitimno priznanje od rimskih vlasti i time promenio rimsko-gotske odnose formirane još 382. godine federatskim sporazumom koji su Goti sklopili sa carem Teodosijem I nakon bitke kod Hadrijanopolja, kao i da dobije deo zemlje na kojem bi se Vizigoti mogli trajno naseliti. Na kraju, svi napori su se izjalovili što je rezultiralo pljačkom Rima 410. godine koja je sablaznila celokupnu rimsku javnost. Sam Alarih je vrlo brzo nakon pljačke umro od malarije.


Alarihov pečat


O periodu u kom je živeo Alarih i događajima u kojima je učestvovao saznaje se uglavnom iz dela istoričara Orosija i Olimpiodora, koji su bili savremenici događaja, kao i pesnika Klaudijana, koji je bio lični pesnih vojskovođe Stilihona, zatim Zosima, vizantijskog istoričara koji se rodio oko 80 godina nakon Alarihove smrti, i vizantijskog istoričara gotskog porekla, Jordanesa.

Olimpiodor iz Tebe je bio istočnorimski diplomata i istoričar koji je u svojoj istoriji opisao događaje između 407. i 425. godine. Delovi njegove istorije sačuvani su u fragmentima i veoma je važan izvor podataka za razumevanje Alarihovih postupaka pre pljačke Rima.

Orosije je bio hrišćanski sveštenik iz Hispanije koji je napisao polemičku Istoriju protiv pagana u sedam knjiga koja se završava zaključno sa 417. godinom. Takođe je važan izvor za period i događaje kad je Alarih živeo, naročito za vreme pljačke Rima.

Klaudijan je bio rođen u Aleksandriji u Egiptu, ali je pisao na latinskom jeziku. Karijeru dvorskog pesnika ostvario je na rimskom Zapadu, na dvoru zapadnorimskog cara. Njegove najranije pesme datiraju iz 390. godine i sadrže dosta podataka o Alarihu i politici zapadnorimskog dvora između 395. i 404. Pošto je bio Stilihonov dvorski pesnik čiji je zadatak bio da slavi i veliča njegove podvige, bio je prilično pristrasan pa njegovi spisi zahtevaju strogo kritički pristup, naročito kada se odnose na pohode Stilihonovih protivnika. Za pojedine događaje s kraja 4. i početka 5. veka Klaudijan je jedini izvor, a jedna od njegovih pesama predstavlja jedno od prvih pominjanja Alariha u pisanim dokumentima. Kulikovski ističe da je njegovo delo značajan izvor bez obzira na panegirički ton, jer je jedini pisao o Alarihu a da nije bio pod uticajem pljačke Rima iz 410. godine.

Zosim je bio istočnorimski carski službenik na prelazu 5. u 6. vek i autor Nove istorije u šest knjiga, u kojoj se opisuje istorija Rima od vladavine Avgusta do 410. godine, s tim što je akcenat stavljen na pozni 4. vek. Zosim je kao izvore koristio Deksipa, Evnapija iz Sarda i Olimpiodora i jedan je od glavnih izvora za događaje s kraja 4. i početka 5. veka.

Jordanes je bio gotski istoričar iz Konstantinopolja koji je živeo u 6. veku i napisao je istoriju svog naroda u delu koje se zove Getika. Kod Jordanesa je sačuvan izuzetno detaljan opis Alarihove sahrane u koritu reke Busento, a sam događaj će kasnije doživeti legendarnu reinterpretaciju.

Alarihovo uzdizanje

Nakon niza sukoba gotskih plemena sa Rimom od njihovog prelaska Dunava 376. godine, kao i nekoliko bitaka u kojima su Goti odneli ubedljive pobede (od kojih je najznačajnija bitka kod Hadrijanopolja 378. godine u kojoj je poginuo istočnorimski car Valens), Teodosije I je 382. godine uspeo da sklopi mir i sporazum o savezu sa Gotima. Varvari su naseljeni u rimskoj Trakiji (današnja Bugarska) gde su zadržali svoju plemensku društvenu strukturu, a zauzvrat su rimskom carstvu morali da šalju savezničke vojne odrede. Ovaj sporazum obezbedio je mir sve do 395. godine, kada je car Teodosije umro. Tada je došlo do velikih gotskih ustanaka, čiji su uzroci verovatno bili veliki gubici koje su pretrpeli gotski odredi koje su slali caru kao deo federatskih obaveza u dve bitke u kojima je Teodosije odneo pobedu.

Prva bitka odigrala se 387. godine, kada je Teodosije krenuo protiv uzurpatora Magnusa Maksima, koji je 382. godine ubio cara Gracijana. Teodosije je tom prilikom mobilisao veliki broj gotskih federata od kojih se veliki deo pobunio čak pre samog pohoda,1 dok je do ozbiljnih nemira došlo nakon povratka na Balkan. Kako navodi Klaudijan Goti, među kojima se nalazio i Alarih, po Teodosijevom povratku na Istok 391. godine su pokušali da ubiju cara, ali ipak nisu uspeli. Klaudijan dalje pripoveda da je do direktnog sukoba između Teodosija i Alariha došlo u bici na reci Hebrus, to jest, današnjoj Marici. Ruski istoričar Kulikovski navodi da, ako je zaista došlo do ovog sukoba, on se mogao odigrati samo u kasno leto 391. godine. Iako nije poznato koji je položaj zauzimao u tom periodu, na osnovu savremenih izvora može se zaključiti da Alarih tada nije bio značajna ličnost, već samo jedan od mnogih razbojnika i pobunjenika koji su pravili probleme na Balkanu. Teodosije je prvo poslao vojskovođu Promotija, a kad je ovaj bio ubijen iz zasede, poslao je Stilihona, koji je vrlo brzo naterao pobunjenike na pregovore sa carem, čime je na Balkanu ponovo uspostavljen mir.

Alarih je bio jedan od nekoliko gotskih vođa koji su se borili oko prevlasti nad svim gotskim grupama. Njegovi direktni suparnici bili su Eriulf i Fravita. Pošto je 392. godine na jednoj večeri Eriulf bio ubijen, dok je Fravita ubrzo nakon toga prebegao Rimljanima, Alarih je odjednom izbio u prvi plan i njegova figura je počela da dobija obrise glavnog vođe svih Gota.

Par godina kasnije, Goti su opet bili angažovani u sukobu sa drugim uzurpatorom, Evgenijem, koga je na zapadnorimski presto postavio rimski vojskovođa franačkog porekla, Arbogast. Teodosije je krenuo na Zapad 394. godine ostavivši svog sina i naslednika na Istoku, Arkadija, u Konstantinopolju na brigu pretorijanskom prefektu Rufinu. Sa sobom je poveo svoj mlađeg sina Honorija, koga je prethodno proglasio za avgusta. U redovima svoje vojske Teodosije je imao i oko 20.000 gotskih federata sa Alarihom na čelu. Do odlučujuće bitke između carskih i uzupatorskih snaga došlo je 5. septembra 394. godine na reci Frigid (Soča) u današnjoj Vipavskoj dolini na granici Slovenije i Italije. Tom prilikom Goti, koje je Teodosije poslao u prve redove, pretrpeli su ogromne gubitke — izvori navode da je tom prilikom poginulo 10.000 Gota. Istoričar Orosije tvrdi da je Teodosije tom prilikom odneo duplu pobedu za Rim — prvu nad uzurpatorom, i drugu nad samim Gotima. Iako je nemoguće znati da li je Teodosije zaista imao nameru da na ovaj način oslabi snagu Gota, Goti nakon ovih sukoba nisu mogli imati previše poverenja u Rimljane. Takođe, Rim je tolerisao gotsku nezavisnost samo zato što nije imao izbora nakon propasti kod Hadrijanopolja. Bitka kod Frigida Gotima je dala više nego opravdan razlog, a neočekivana Teodosijeva smrt u Milanu 17. januara 395. godine, pružila im je savršenu priliku za pobunu.


Pohod na Grčku

Teodosije I je zapadni deo carstva ostavio svom mlađem sinu Honoriju koji je još uvek bio dete i čije je starateljstvo poverio Stilihonu, vrhovnom vojnom zapovedniku (lat. magister militum). Na Istoku, vladao je njegov stariji sin Arkadije, koji je tada imao 18 godina, međutim, stvarna vlast se nalazila u rukama Stilihonovog zakletog neprijatelja, pretorijanskog prefekta Rufina. Stilihon je, međutim, pretendovao i na starateljstvo nad Arkadijem i istočnim delom carstva, tvrdeći da je to bila poslednja Teodosijeva želja pred smrt.

Stilihon je već 395. poslao na Istok nekoliko pomoćnih jedinica koje su se borile u bici kod Frigide. Na čelu jedne od njih bio je Alarih, koji je očekivao unapređenje zbog izvojevane pobede kod Frigide, kao i zbog velikog broja poginulih Gota u toj bici. Kako unapređenje nije dolazilo, Alarih je podigao ustanak i krenuo na Konstantinopolj. Isprva, podržali su ga samo Goti koji su već bili pod njegovom komandom, ali vrlo brzo njegovi redovi su brojčano rasli, s obzirom da su mu se usput pridruživali svi oni koji su bili nezadovoljni svojim položajem i koji su očekivali nekakvu korist od ustanka. Međutim, Alarih je neočekivano skrenuo sa svog puta ka Konstantinopolju i uputio se u Makedoniju, Meziju i Tesaliju, pustošeći i pljačkajući, ali takođe pažljivo zaobilazeći Rufinova imanja4. Klaudijan govori o tome kako je Rufin spasio Konstantinopolj tako što je dozvolio Alarihu da opustoši i opljačka druge provincije na Balkanu, međutim, upitna je verodostojnost ove tvrdnje s obzirom da je Klaudijan bio sklon diskreditovanju svih Stilihonovih neprijatelja. Verovatnije je da Alarih nije napao istočnorimsku prestonicu jer je Konstantinopolj sa svojim utvrđenjima bio previše veliki zalogaj za Alarihove Gote, pa su se predomislili i krenuli ka lakšim ciljevima. S druge strane, Rufin nije imao dovoljno vojske ni za odbranu, a kamoli za poteru za Gotima, s obzirom da je veliki deo istočne vojske bio na Zapadu pod Stilihonovom komandom još od Teodosijevog poslednjeg pohoda.

Stilihon je ubrzo krenuo ka Balkanu sa istočnorimskom vojskom da se obračuna sa Alarihom, ali i da obezbedi kontrolu na Istoku. Međutim, Arkadije mu je naredio da se povuče, tako da je pre kraja 395. sva istočnorimska vojska bila u Konstantinopolju pod komandom Gajne, a da se nije zapravo ni sukobila sa Alarihom. Novembra 395. Rufina su ubili vojnici, a vlast je prigrabio evnuh Evtropije, Arkadijev nadzornik carske ložnice, koji je već neko vreme kovao zavere protiv Rufina. Stilihon se vratio na Zapad, dok je Alarih sa Gotima prošao kroz Termopilski tesnac i upao u Beotiju. Zaobišli su Tebu, ali su zauzeli Pirej. Atina se spasla plativši Vizigotima ogroman otkup. Vizigoti su onda prešli na poluostrvo Peloponez i pustošili ga skoro godinu dana. Aprila 397. godine Stilihon je ponovo krenuo na Vizigote. Došao je morem do Grčke i nakon oružanih sukoba u kojima su Vizigoti bili teško poraženi, Alarih i njegovi ljudi su se našli u bezizlaznoj situaciji, opkoljeni u severozapadnoj Olimpiji. Međutim, nakon pregovora čiji sadržaj nije poznat, Stilihon se povukao iz Ilirika. Vizigoti su onda prešli Korintski zaliv i upali u Epir. Evtropije je ovaj Stilihonov dolazak shvatio, i to s razlogom, kao pretnju svom uticaju na Arkadija. Stoga je odlučio da pregovara sa Alarihom, a od Arkadija je zahtevao da se Stilihon proglasi državnim neprijateljem (hostis publicus). Alarih je dobio izvesni vojni položaj, a Stilihon se opet povukao u Italiju. Nije sa sigurnošću poznato koji je vojni položaj dobio Alarih. Klaudijan tvrdi da je dobio komandu nad celim Ilirikom (magister militum per Iliricum, što nije nemoguće, s obzirom da je u to vreme mesto bilo upražnjeno. Pored položaja, ovim ugovorom Alarih je izvukao i velike materijalne povlastice za svoje sledbenike, što je svakako prouzrokovalo velike kritike savremenika, s obzirom da je cele 395. i 396. Alarih pljačkao po Grčkoj i Makedoniji. Dovođenje Alariha na položaj s koga je mogao da komanduje i deli pravdu među onima koje je do samo pre godinu dana pljačkao i ubijao, prouzrokovalo je velika negodovanja u političkoj javnosti u Konstantinopolju.

Nakon 397. godine, nije poznato šta se dešavalo sa Alarihovim Gotima. Moguće je da su bili poslati u gradove južnog Balkana i da su im dodeljeni civilni administratori, kao što je to bio običaj da se radi sa svim drugim rimskim jedinicama, dok neki istoričari smatraju da su se vratili na zemlje koje su im bile dodeljene još 382. godine. I pored pretpostavki nije poznato šta se dešavalo sa Alarihom i Gotima između 397. i 401. godine.

Prvi pohod na Italiju

**Stilihon i njegova porodica**, kopija diptiha od slonovače nastalog oko 395. čiji se original danas čuva u Monci. Stilihon je prikazan sa simbolima moći vrhovnog vojskovođe, leva ploča prikazuje njegovu suprugu Serenu, bratičinu cara Teodosija Velikog, i sina Euherija.
Stilihon i njegova porodica, kopija diptiha od slonovače nastalog oko 395. čiji se original danas čuva u Monci. Stilihon je prikazan sa simbolima moći vrhovnog vojskovođe, leva ploča prikazuje njegovu suprugu Serenu, bratičinu cara Teodosija Velikog, i sina Euherija.
Sledeći Alarihov primer, Tribigild, vođa Odotejeve gotske grupe Grejtunga podigao je ustanak 399. u maloazijskoj oblasti Frigiji s ciljem da izvuče visoki vojni položaj za sebe. Gajna, rimski vojskovođa gotskog porekla, iskoristio je Tribigildovu pobunu kako bi uklonio Evtropija, a zatim je tražio je za sebe mesto magister milituma i konzulat, kao i smenjivanje Aurelijana, koji je postao pretorijanski prefekt nakon Evrtopijevog pada. Aurelijan je smenjen i Gajna je dobio konzulat, ali novi pretorijanski prefekt Cezarije, bio je neprijateljski raspoložen prema Gotima isto kao i njegovi prethodnici, te je organizovao kontranapad u samom Carigradu, gde Goti inače nisu bili dobrodošli. Razjarena svetina je masakrirala oko 7.000 Gota, mahom civila, dok je Gajna pobegao iz grada, a kasnije ga je ubio hunski vođa Uldin.

U svetlu novonastale situacije, Alarih najverovatnije nije više video istočnorimsko carstvo kao pouzdanog pregovarača, pa je 401. godine zajedno sa svojim pristalicama napustio Makedoniju i krenuo ka Italiji, s nadom da će od Stilihona moći da izvuče ono što nije uspeo na Istoku.

Goti su stigli u Italiju 18. novembra 401. godine. Prešli su reku Po i odmah se dali u opsedanje glavne carske rezidencije Zapadnog rimskog carstva, Milana. Stilihon je odmah krenuo iz Retije gde je bio zauzet borbama protiv Alana i Vandala koji su upadali iz Panonije, te je Alarih već početkom 402. godine morao da se povuče, međutim, prestonica je zauvek preseljena u Ravenu, koju je pored bedema branio i nepristupačan močvarni teren. Alarih se, međutim, nije povukao, nego je krenuo dalje na zapad[22]. Dana 6. aprila 402. godine došlo je do bitke kod Polentije (danas Pijemont) u kojoj je Alarih bio pobeđen i primoran da se povuče. Pobeda Stilihona kod Polentije bila je mala ali značajna, s obzirom da je uspeo da zarobi mnoge Gote, između ostalih, i Alarihovu ženu i decu, kao i svo blago koje je Alarih godinama zgrtao pljačkom i iznuđivanjima. Ponudio je primirje, pod uslovom da Alarih napusti Italiju. Razlozi za ovakvu velikodušnost nisu poznati — može biti da je Stilihon smatrao Alariha previše jakim da bi ga dokrajčio, ili je video gotskog vođu kao eventualno oruđe koje bi mogao da upotrebi u budućnosti.

Pri povlačenju, Alarih se zadržao kod Verone, verovatno s namerom da se na neki način dokopa Galije. Stilihon je krenuo za njim i u julu ili avgustu 402. godine odigrala se bitka kod Verone u kojoj je Alarih doživeo poraz pa je bio primoran da se povuče iz Italije. Do početka 403. godine, Alarih se opet našao na Balkanu kao običan razbojnik, bez ikakvog ugovora sa bilo kojim delom Rimskog carstva.

Situacija se, međutim, promenila 404. godine, kada je Stilihon napravio prvi korak, i stupio u pregovore sa Alarihom. Stilihon je tražio način da smanji uticaj Artemija, Cezarijevog naslednika na istoku, i verovatno je želeo da sa Alarihom sklopi savez o zajedničkom pohodu na Konstantinopolj, a za uzvrat mu je ponudio položaj vrhovnog zapovednika u Iliriku. Savez je sklopljen krajem 404. ili početkom 405. godine.

Drugi pohod na Italiju

Krajem 405. godine, u Italiju je preko Alpa upao Radagajst, još jedan od gotskih vođa u Centralnoj Evropi, a 31. decembra 405. ili 406. velika grupa Vandala, Sveva i Alana prešla je zaleđenu Rajnu kod Majnca i upala u Galiju, ostavljajući pustoš za sobom. Ovaj varvarski upad u Galiju prouzrokovao je niz uzurpacija od kojih se treća, koju je predvodio vojnik Konstantin, raširila na celu Britaniju, Galiju i Hispaniju. U avgustu 406. Stilihon je pobedio, zarobio i pogubio Radagajsta blizu Firence. Istoričar Olimpiodor tvrdi da je 12.000 Radagajstovih ljudi bilo mobilisano u redove Stilihonove rimske vojske, međutim, ogroman broj Radagajstovih Gota bio je bačen u roblje. Stilihon je zatim počeo da se sprema za obračun sa galskim uzurpatorom Konstantinom i za to je planirao da iskoristi Alariha.

Alarih se još uvek oporavljao od udarca koji mu je zadao Stilihon 402. godine. Svakako da se za tih nekoliko godina legalne vladavine u Iliriku počeo oporavljati s materijalne strane, međutim, s obzirom da je Ilirik već desetak godina bio konstantno pljačkan i haran, pitanje je bilo koliko je bio u stanju da nadomesti blago koje je izgubio kod Polentije. Stoga se gotski vođa okrenuo Zapadu i 407. godine preduzeo novi pohod na Italiju. Stigavši do Norikuma (današnja Austrija), ulogorio se i zatražio isplatu 4.000 funti zlata (1.814,368 kg) da bi poštedeo Italiju od još jedne invazije. Honorije se dvoumio, ali Stilihon je izdejstvovao odobrenje Senata za isplatu ove sume, međutim, ovo je u velikoj meri poljuljalo Stilihonov položaj, s obzirom na veliko negodovanje senatora koji su morali da isplate sredstva. Kad je Arkadije umro u maju 408. godine, carski kancelar (magister oficiorum) Olimpije ubedio je Honorija da Stilihon planira da prigrabi istočnorimski presto za svog sina Euherija i svrgne Honorijevog sinovca Teodosija II. Honorije je je organizovao zaveru kako bi lažno optužio Stilihona za izdaju, a potom ga uhapsio i pogubio.

Prva opsada Rima (408)

Nakon Stilihonovog ubistva, njegove pristalice kao i njegov sin su proganjani i pobijeni, kao i žene i deca mnogih Stilihonovih varvarskih ratnika koji su živeli u Italiji[26]5. Mnogi Stilihonovi vojnici varvarskog porekla, među kojima i 12.000 Radagajstovih Gota kojima su porodice pobijene u Rimu, odmah se pridružilo Alarihu u Norikumu[26]. Bilo kako bilo, Alarih je nakon tog događaja krenuo u odlučujući pohod na Rim. Sa sobom je imao vojsku od 40.000 ljudi[27].

U septembru 408. godine, Alarih je pokrenuo svoju vojsku iz Norika. Pridružio mu se i njegov šurak, Ataulf, sa svojom vojskom iz Panonije. Spustili su se sa Alpa i ušli u Italiju pljačkajući i pustošeći svuda gde su prošli na svom putu za Rim. U novembru iste godine stigao je do Rima i podigao opsadu oko grada blokirajući gornji tok Tibra čime je grad osudio na gladovanje. Nakon pregovora sa senatom, Rimljani su mu platili otkup od 2.267 kg zlata, 13.607 kg srebra, 1.360 kg bibera, 3000 crveno obojenih koža i 4.000 svilenih tunika. Bogatu otkupninu gotski kralj je razdelio svojim sledbenicima kako bi učvrstio svoj položaj u vreme kada nije imao uspeha u pregovorima sa rimskim vlastima. Međutim, novac nije bio dovoljan. Alarih je takođe, pod pritiskom svojih ljudi, zatražio da mu rimski senat pomogne da ubedi cara u Raveni da mu da zemlju na kojoj bi se Goti nastanili. Senat je poslao poslanika u Ravenu, i pošto je izgledalo da će pregovori imati uspeha, Alarih je digao opsadu Rima i povukao se u Toskanu.

Međutim, car je pod uticajem Olimpija previše odugovlačio s ratifikovanjem ugovora, tako da je pod pritiskom Gota iz Rima početkom 409. krenula nova delegacija ovaj put u pratnji Alariha i njegovih ratnika. Ovo je diskreditovalo Olimpija u Honorijevim očima — bili su prisiljeni da pregovaraju, s obzirom da nisu mogli sebi da dozvole otvoren sukob sa Gotima, i to iz dva razloga: snage su bile prilično ujednačene pa je rezultat bio neizvestan, a s druge strane, otvoreni rimsko-gotski sukob dao bi priliku uzurpatoru Konstantinu III da neometano pređe Alpe iz Galije.

Do pregovora je došlo u Riminiju, u aprilu 409. godine. Rimsku delegaciju predvodio je pretorijanski prefekt Italije i Olimpijev protivnik, Jovijan. Alarih je postavio veoma visoke uslove. Prema Zosimu, tražio je da mu se godišnje isplaćuje određena suma novca i žita, kao i dozvola da se Goti nasele između dve Venecije, u Norikumu i Dalmaciji[29]. Za sebe je tražio najviši vojni položaj, magisterium utriusque militiae (vrhovni vojni zapovednik pešadije i konjice), koji je pre njega držao sam Stilihon). Honorije je, međutim, bio spreman da pristane na sve, osim na vojni položaj. Besan, poslao je Alarihu vrlo uvredljivo pismo koje je bilo pročitano na pregovorima. Alarih je prvo burno reagovao, ali je onda odjednom promenio mišljenje. Poslao je ovaj put rimske episkope kao svoje izaslanike sa novom, mnogo skromnijom ponudom: tražio je samo zemlju u pograničnom delu Dunava i godišnju isplatu žita koliko je car mislio da treba da da. Međutim, i ova ponuda, koju istoričar Olimpiodor smatra više nego razumnom, bila je odbijena, tako da je Alarih napustio Rimini i krenuo starim Flaminijevim drumom put Rima.

Druga opsada Rima (409)

Druga opsada Rima trajala je do novembra ili decembra 409. godine, kada je Alarih postigao sporazum sa Senatom da proglasi njegovog favorita, senatora Priska Atala za cara u Rimu.


Prisk Atal je bio jedan od najuglednijih senatora koji je taj položaj držao još za vreme Teodosijeve vladavine. Tokom prve opsade Rima, bio je jedan od tri izaslanika Senata koji su išli u Ravenu i dogovorili sastanak cara i gotskog kralja u Riminiju. Kad mu je Alarih ponudio mesto avgusta, vršio je funkcije glavnog carskog rizničara (comes sacrarum largitionum) i prefekta grada Rima. Atal je prihvatio ponudu, s obzirom da je i sam imao pretenzije na presto jer mu se nije dopadalo to što dvor u Raveni obraća malo pažnje na potrebe i sigurnost grada Rima kao i želje rimskog senata. Tako je Zapadnorimsko carstvo dobilo i trećeg cara, pored Honorija i galskog uzurpatora, Konstantina III. Prisk Atal je Alarihu i njegovom šuraku Ataulfu dodelio najviša vojna zvanja, međutim, vrlo brzo se oteo kontroli, ne shvatajući u kolikoj meri njegov položaj zavisi od Alariha. Sve visoke položaje u Rimu popunio je isključivo Rimljanima iz senatorske klase. Zahvaljujući tome, Honorijev comes Africae Heraklijan pobedio je Atalovog vojskovođu Konstansa što je dovelo do gubitka kontrole nad Afrikom, glavnom rimskom žitnicom, a kad je Alarih predložio da pošalje malu grupu od 500 Gota koji bi povratili Afriku, Atal je to odlučno odbio. Takođe je odmah počeo da šalje izaslanike u Ravenu koji su Honoriju pretili sakaćenjem i progonstvom, a onda se i sam uputio u Ravenu da lično vodi pregovore sa svojim rivalom. Kad mu je Honorije ponudio savladarstvo, umesto da prihvati ovu velikodušnu ponudu od legitimnog cara, Atal je odbio i nastavio da insistira na Honorijevom smenjivanju i proterivanju na pusto ostrvo. Međutim, vrlo brzo će zažaliti zbog svoje ishitrene odluke, jer je nenadano u Ravenu stiglo 4.000 rimskih vojnika iz Severne Afrike kao i znatna količina novca[35], te je Honorije, s obzirom da u novonastalim uslovima više nije imao nikakvu potrebu da pregovara, svoj predlog povukao, a Alarih je odlučio da se opet približi zakonitom caru, te je u aprilu 410. godine javno ražalovao Atala i poslao carske insignije Honoriju u Ravenu.

Honorije je pristao da se sastane sa Alarihom, te se ovaj ulogorio na 12 kilometara od Ravene i počeo da se sprema za pregovore. Međutim, pre samog susreta zapadnorimskog cara i gotskog kralja rimski vojskovođa gotskog porekla, Sar, izvršio je, najverovatnije samoinicijativno, napad na Vizigote i naneo im težak poraz. Honorije je onda promenio mišljenje i dočekao Sara sa počastima. Nije poznato zašto je Sar ovo uradio, ali kasniji događaji će pokazati da je Sar bio veoma kivan na Ataulfa, Alarihovog šuraka, ako ne i na samog Alariha6, koji je nakon ovog napada krenuo po treći put na Rim.

Treća opsada i pljačka Rima (410)

Ovog puta, za Alarih nije bio spreman na pregovore i odlučio je da zauzme Rim. Nakon kratke opsade, 24. avgusta 410. godine Vizigoti su ušli u Rim kroz vrata Salarija koja su se nalazila na severoistoku grada. Rim je bio tri dana prepušten na milost i nemilost Vizigotima koji su stekli ogroman plen neprocenjive vrednosti, među kojima je bilo i blago iz Solomonovog hrama koje je Tit doneo iz Jerusalima (između ostalog i Solomonov sto). Takođe je bila zarobljena i Gala Placidija, Honorijeva i Arkadijeva sestra i kćerka Teodosija Velikog, s kojom će se kasnije oženiti Ataulf.

… Kad su počeli da raspravljaju o miru, on [Alarih] je upotrebio izraze koji su bili preterani čak i za jednog arogantnog varvarina: izjavio je da neće prekinuti opsadu sve dok ne dobije sve zlato i srebro koje postoji u gradu, kao i sva pokretna dobra i robove varvare. Kada je jedan od ambasadora pitao šta bi ostavio građanima ako bi sve to uzeo, odgovorio je: "Njihove živote."

Ipak iako je pljačka Rima nanela veliki psihološki udarac stanovnicima Rima, šteta nanesena samom gradu i njenim stanovnicima bila je veoma skromna. Piter Heder je naziva najcivilizovanijom pljačkom jednog grada koja se ikada dogodila. Alarih je naredio da se ne diraju sveta mesta u gradu i da se izbegavaju krvoprolića. Bazilike sv. Petra i sv. Pavla pružile su utočište mnogim Rimljanima i Vizigoti ih nisu dirali. Štaviše, postoje svedočenja Rimljana koji su kasnije pristigli kao izbeglice u Severnu Afriku, kako su Vizigoti s poštovanjem ispratili neke monahinje do tih bazilika, a potom se obrušili na pljačkanje njihovih kuća. Iako su npr. odneli srebrni ciborijum7 težak 2.025 funti, poklon cara Konstantina Velikog Rimu, obredne posude u bazilici sv. Petra ostale su netaknute. Što se tiče rušenja i paljenja, bilo je ograničeno na oblast oko Salarijskih vrata i na senatsku većnicu. Sve u svemu, nakon tri dana pljačke, većina spomenika i javnih kao i privatnih zgrada ostala je netaknuta, iako su poretna dobra bila mahom opljačkana.

Razlog ovakvog ishoda ove pljačke verovatno leži i u činjenici da je ona za Alariha bila ne uspeh, već izraz propasti njegovih dugogodišnjih nastojanja da Rim promeni svoju politiku u odnosu prema Gotima koju je zacrtao još od sporazuma iz 382. godine. Zapravo, svaki put kad je polazio na Rim, pljačka samog grada nikad mu nije bila krajnji cilj, već je pretnjama gradu želeo da natera Honorija da mu da ono za čim je žudeo celoga života i što je pokušavao prvo u istočnom, a potom u zapadnom delu carstva: za sebe, legitimni položaj u okviru rimske države, a za Gote, zemlju na kojoj bi se mogli trajno nastaniti. Kako to Piter Heder kaže, pljačka Rima nije toliko bila simboličan udarac Rimskom carstvu, koliko priznanje gotskog poraza.

Alarihova smrt i sahrana




Alarihova sahrana u koritu reke Busento. Litografija iz 1895. godine

Malo se zna o događajima koji su sledili pljačku Rima. Zna se da su Vizigoti, pošto su napustili opljačkani i poniženi Rim, krenuli na jug kroz Kampaniju, ka Africi. Usput su osvojili Nolu i Kapuu, dok kod Napulja nisu imali uspeha, međutim, Alarihu ovaj grad nije bio bitan, s obzirom da je njegov pravi cilj bio osvajanje severa Afrike, i da time obezbedi hranu svojim izgladnelim pratiocima i da se verovatno nastani sa svojim saplemenicima u toj bogatoj zemlji. Stigli su u Ređo, odakle je Alarih hteo da pređe na Siciliju i odatle, u Mesinu na afričkom kontinentu. Međutim, nenadano se podiglo veliko nevreme i razbilo sve brodove koji su bili spremni za prelazak. Alarih se povukao iz Ređa i krenuo ka Napulju, u nadi da će tamo moći da sakupi novu flotu za prelazak. Međutim, dok su opsedali Kosentiju (danas Kosenca), Alarih je naprasno umro od malarije.

Prema Jordanesu, Alarih je sahranjen u koritu reke Busento. Desetine zarobljenih Rimljana radilo je dan i noć na skretanju toka reke, nakon čega su održane pogrebne ceremonije i Alarihovo telo sahranjeno zajedno sa velikim blagom opljačkanim u Rimu. Zatim su brane podignute i voda se vratila u svoj pređašnji to, sakrivajući grob velikog gotskog vođe, dok su svi robovi koji su učestvovali u ovom poduhvatu, pobijeni, kako nikad niko ne bi saznao mesto Alarihovog groba. Kulikovski, međutim, sumnja u istinitost ove priče, i kao razlog za to navodi da je pogrebna ceremonija koju Jordanes opisuje bila veoma rasprostranjena među hunskim plemstvom narednog perioda, tako da je malo verovatno da je ista ceremonija bila zastupljena i kod Gota s početka 5. veka, i dodaje da je ili Jordanes priču izmislio, ili je samo zabeležio glasine koje su su kružile s ciljem da se objasni činjenica što niko ne zna gde se nalazi Alarihov grob.

Nakon Alarihove smrti, njegov šurak, Ataulf, bio je izabran za novog vizigotskog kralja. Vizigoti su ostali u Italiji još neko vreme, pokušavajući da nađu načina da se dokopaju Severne Afrike, ali na kraju su odustali i krenuli ka severu, ka Galiji. O periodu od nekih 13 ili 14 meseci koji su proveli u Italiji između Alarihove smrti i njihovom ulasku u Galiju nema gotovo nikakvih podataka osim vesti o pustoši koju su ostavljali za sobom. Konačno, 412. godine su prešli Alpe i ušli u Galiju, gde će u narednom periodu odigrati važnu ulogu u događajima koji su sledili.




"istorijska biblioteka"