понедељак, 28. мај 2012.

POČECI PARLAMENTARIZMA U CRNOJ GORI (Stenografske beleske,prvi deo)


Počeci parlamentarizma u Crnoj Gori: stenografske beleške jednog humoriste

IMAJU LI ĐECA KNJIGU USTAV

Zapisao:
Nikac od
Rovina
(1911)
"Zašto ministar ne naredi da đeca bolje uče? Ja sam pitao đecu imaju li knjigu Ustav, a oni rekoše da nema ni jedan! Zato molim da se đacima škole u Luci pošalje po jedan ustav sa slikama, ako ima. Ako nema, može i onako, bez slika."
(poslanik Savo Bošković)
Ilustracije iz zbirke Mome Marjanovića
17. SJEDNICA
Pitanje za ministra prosvete
Crmničani
u devetoj nebeskoj sferi
Obren Rnjez upućuje na ministra prosvjete ovo pitanje:
Pitam gospodina milistra prosvjete: je li mu poznato, da se, evo neko doba, narod bavi sa duhovima?... Pa tako vele, da se čoek može razgovarat sa onijema što su pomrli i izginuli u ratove! Mene je priča pop Luka Đurović, iz Šavnika, da se on razgovara sa nekijema što su pomrli... i kaže da na nebu ima nekakovije devet svera, pa onda, da je najbolja prva svera, pa druga, pa treća i tako redom, a najgora je, veli, deveta i u nju je najviše Bajica i Crmni-čana! I ove mi svere izgledaju isto kao ove naše sekcije u Skupštini!...
- To laže ko kod kaže!... Mi smo vazda od Kosova bili u prvu sveru! - ljutito dovikuje bajički poslanik Šćepo Martinović.
- I mi Piperi bili smo i ostajemo u prvu sveru!... I Ćeklići, Boža ti vjera!... A da i mi LJubotinjani, čista vi i Boža vjera!...
Sa sviju strana dovikuju predstavnici pojedinih plemena. Svaki brani svoje pleme od devete svere i, izgleda, da Crnogoraca nema u devetoj sveri.
U Skupštini lom od silne prepirke koje je pleme u kojoj sveri. Sa galerije se čuje:
- Svi ste vi u devetoj sveri!
Graja se nastavlja, predsjednik zaključuje sjednicu.
18. SJEDNICA
Kooptiranje novog poslanika
Vaso je bio junak, a glasao je brate,
ka ijedan poslanik
Predsjednik otvara sjednicu i objavljuje da je umro poslanik Vaso Pajović, kao i to, da će na njegovo mjesto doći onaj, koji je na redu po broju glasova.
Vuko Jankov: Braćo poslanici! Pošto je poslanik Vaso Pajović umro, ja predlažem da na njegovo mjesto pozovemo njegova sina. Držim da je to pravo, jer je Vaso bio krvavi junak, a sin mu je ka najglednije momče i valjaće za poslanika... A ono što prijedsjednik reče, da će na Vasovo mjesto doć oni koji je ima najviše glasova poslije njega, ja mislim da nije pravo i da se ne podudara sa Ustavom... nego da mi sad pošljemo telegraf sinu Vasovu, da odmah dođe i da počne glasat.
Đuro Drecun: Gospodo. Istina, Vaso je bio čelički junak i dok je bio o'đe među nama, glasa je, brate, ka ijedan poslanik. Vuko reče da je Vasov sin gledno momče i tako... ali... ovi... moliću jest... naredno je momče, od dobra oca, od priznate kuće i sve to, ama evo, ljudi, druge muke... Vasov sin nije sjeka turske glave, a ni medalje nema ni jedne... i... najposlije, braćo, znate li da je Filip Čelebić podnio jedan smisao za zakon o poslanicima, đe se veli da niko ne može bit poslanik ko nije sjeka...
Krsto Tokov: Ama daj dobri ste ljudi, da se lijepo dogovorimo! Ja mislim da će ovo što ću reć, bit najtačnije u smislu Ustava o poslanicima, a evo kako: vi svi znate da smo poništili mandaj Jakovu Aleksiću, iz Drobnjaka... a sve mi se čini da mu mandaj nijesmo poništili u soglasiju Ustava, nego... nekako, đavo ga zna... tako mu ispade. Nego da mi lijepo pozovemo Jakova da dođe, i da se oko te stvari više ne vodi nikakva pulitika u smislu... 'vako da rečemo, Ustava.
Filip Čelebić: Dobro je, gospodo, ovo što Krsto reče i nećemo nikoga nego Jakova. Istina, da rečemo Jakov nije jak ovako zakonu i palagramu, a... da se pobije u Skupštinu i tako - ka ijedan Crnogorac koji se rađa u naše gore... I ja idem da mu pošljem telegraf da odmah dođe?
Predsjednik zaustavlja Filipa i ne da mu da ide. U Skupštini vika i graja. Sjednica se prekida.
20. SJEDNICA
O povredama crnogorskog vazdušnog prostora
U oblake se neće sakrit,
pobit ćemo ih ka vrane
Savo Krivokapić, pita ministra vojnog:
- Je li istina da austrinski oficijeri imaju neke đavolje sprave, koje se zovu planovi (misli na aeroplane) i da su, od neko doba, počeli prelijetati u Crnu Goru?! Ja sam čuo da je jedan prije pet dana preletio iz Risna preko Grahova i da je cijeli dan letio iznad Crne Gore... Pa ako je ovo istina, treba znat: šta mu to znači?
Ivo Đurović, ministar vojni odgovara:
- Mene su došli neki izvještaji od vlasti, koje mi javljaju da su gle'ali nečesove sprave da lete u oblake, ali mi nijesu kazali kako se to zove, ni čije su to sprave. Ako su to austrinski ofincijeri, ne mogu im zabranit da lete... a, najposlije, neka ih, neka lete ljudi, kad su vilozovi i kad su besposleni!
Đuro Drecun: Mene se, braćo, ne sviđa ovo što milistar kaže. Ne damo mi da Lacmani lete iznad nas; jer znate... ovi... može on ozgor svašta da uradi... i da pobjegne...
Mujo Vlahović: Gospodo, najbolje zbori Đuro... A vi lijepo znate, da... ono, što se kaže; "đavo ni ore ni kopa"... može on ozgor da pušti bombu iz toga đavoljega plana (aeroplana) i da nekoga važnoga ubije... ili može da prenese bombe u Crnu Goru i da ih preda nekome od klubaša, pa onda da se hiljadu đavola okoti u Crnu Goru... i ja glasam da niko ne smije lećet iznad Crne Gore.
U skupštini silna vika, a na galerijama graja i uzvici: Tako je! Živio Mujo!
Filip Čelebić: Ja se slažem sa Mujom... a milistar neka piše austrijskoj vladi, da zabrani lacmanskim ofincijerima da lete iznad Crne Gore... pa ako im zabrani - dobro i jeste, ako li ne zabrani - crni će im let bit iznad nas, zadavamo im čistu i Božu vjeru!
Petar Ramović: Najbolje je ovako ka što Filip kaže, pa ako im se zabrani da lete, mi ćemo gle'at svoje poslove, ako li opet počnu iznad nas, vjerujte ljudi, pobiće ih Crnogorci ka vrane, jer su ove naše petarke (brzometke) puške mimo puške!
- Oćemo vaistinu Božu!... u oblake ni se neće sakrit! čuju se jetki uzvici neke crnogorske momčadi sa galerija.
21. SJEDNICA
Molba da se za poslanika izaberem
A ja ću u iste opanke krenuti u Skupštinu
Krsto Tokov: Molim da mi se dopušti i da ođe pročitam jedno pismo koje sam jutros dobiood Jakova Aleksića, iz Drobnjaka.
- Ne može se to pismo čitati! - veli predsjednik.
- A zašto? - pita Krsto.
- Nemo'te ljudi, tako, ako Boga znate! Ja ne znam što vi je te nećete da čujete za Jakova, nego svi na njega ka na bijelu vranu! - dovikuje Filip Čelebić.
Poslije silne prepirke, Skupština dopušta da se pismo pročita.
Krsto Tokov čita pismo:
Dragi i dobri i lijepi moj brate Krsto! Juče nam je stigla saija da je počisto umro Vaso Pajović poslanik!... Nego, moj Krsto, moj lijepi brate, ako ikad misliš za tvoga Jakova, predloži Skupštini da me izabere za poslanika na mjesto pokojnoga Vasa. To učini odma dok nije ugrabio ko drugi. Kaži već kao što znaš, da sam sjekao i sve drugo; a tako isto kaži, da sam jednom bio izabran za poslanika, i da sam se nekako oklizao po Ustavu u smislu mandaja, koji sam izgubio i nikako ga ne mogu naći! Sve ovo, moj Krsto, kumim te Bogom i svetim Vasilijem, objasni u Skupštini. A čuj još i ovo: nađi Đura Drecuna, Filipa Čelebića, Krsta Tomovića i sve druge što smo sjekli Turke, pa ih zakumi od moje strane ne bih li kako postao poslanik. Danas isto pišem pismo i Skupštini, pa kad ono tamo dođe, a vi tražite da se i ono pročita u Skupštini.
Ako me izberete za poslanika, odma mi javi po telegravu, a ja ću krenuti u iste opanke. A sad primi bratski pozdrav sa svijema. Tvoj u smislu zakona i mjenija pulitike drug.
Jakov Aleksić
Eto, braćo, šta mi piše Jakov, pa sad Bog vi, a duša vi!... Ja odmah glasam za Jakova i priznajem ga za poslanika!
Đuro Drecun: Ja molim da sakletar pročita Jakovljevo pismo Skupštini i da vidimo, može li mu se pomoć u smislu Ustava.
Dušan Petrović, sekretar, čita Jakovljevo pismo koje od riječi do riječi glasi ovako:
Narodnoj Skupštini na Cetinju!
Čuo sam da je počisto umro poslanik Vaso Pajović, i Bog da mu dušu prosti! Ali po narodu se govori, da će na mjesto pokojnoga Vasa, Skupština pozvati nekog drugog Crnogorca za poslanika pa zato pišem i molim sve poslanike da me izaberu za poslanika. Kada sam ono prošli put izgubio mandaj, rekao mi je Gospodar da ću zgodnom prilikom opet biti izabran za poslanika, a ta je prilika, evo, došla i ako mislite za mene, birajte me sad ili nikad!
Osim toga, posjekao sam dvanaest turskih glava, do danas, a ako se uskoro zarati, nadam se u jakog Boga da ću nož opet omastiti. Od ordena imam do sada ove: Danilov krst, Obilića medalju, Medalju za hraborst, Spomen-medalju, Krst Sv. Đorđija i onu rusku malu, na kojoj piše: "Ni nama, ni vama", Ovo što sam reka, živa je istina!
Ako me izberete za poslanika, neka mi sakletar Skuptšine telegrafira preko Lazara Kujunyića, trgovca u Šavniku, kod koga kupujem rakiju, kavu i ostalo što mi treba u kući.
Jakov Aleksić
U smislu Ustava i zakona Skupštini,
vladi i mitropolitu ponizan
Krsto Tomović: Ovo je, braćo, sve lijepo i čitko što je Jakov napisa, pa priznajemo ga za poslanika i batalimo besposlicu!
Petar Ramović: I ja velim da Jakova priznamo za poslanika, bar jedan mjesec, ili dva, pa ćemo poslije opet nekako udesit... Ja mislim da bi Jakovu bastalo glasat u svako doba i na svaku poljanu đe se kupe Crnogorci! A da se ne bi brka red zakona ođe, glasam da Jakov bude poslanik na mjesto pokojnoga Vasa Pajovića.
Filip Čelebić: Vala braćo, da je živ pokojni Vaso, i on bi prvi glasa za Jakova sa kojim je zajedno ratova i sjeka, a mi o'đe drobimo ka da su ni švrake mozak popile? Najposlije, ja glasam za Jakova da bude po-slanik.
- I ja sam za Jakova... i ja... i ja, brate, Boga mi?... i ja... i ja! - čuju se sa sviju strana uzvici od Jakovljevih ratnih drugova.
U Skupštini nastaje svađa i vika; sa galerije se čuje: Živio Jakov! Predsjednik prekida sjednicu.
22. SJEDNICA
Prosvetna pitanja: ministar da naredi neka đaci dobro uče
Za škole da se napravi ustav sa slikama
Savo Bošković: upućuje pitanje na ministra prosvjete:
- Zašto milistor ne naredi učiteljima po osnovnijem školama da đaci bolje uče? Ja sam skoro bio u školi na Orju Luku i pita sam đecu da mi ispoju na usta neke pjesne što ih je knjaz spjeva i izmislio, ali đeca ne znadu za te pjesne. Još sam pita đecu imadu li knjigu Ustav, ali oni rekoše da nema ni jedan. Zato molim milistora da đacima orjelučke škole pošlje po jedan Ustav sa slikama, ako ima; ako nema, onda može i onako, bez slika!...
Janko Vukotić: Ovo što Savo reče da se đeci da po jedan Ustav, sasvim je u razlog pulitike, ali ja mislim da Ustav treba dati samo onoj đeci koja dobro uče; a kad bi dali svoj đeci, tu bi trebalo poviše Ustava... a, kako milistri kažu, mi imamo jedan, i bez njega ne možemo!
Janko Milić, potpredsjednik Skupštine:
- Pošto nema dosta Ustava da se pošlje đeci u škole, neka im se, brate, pošlje "Balkanska carica", ili koja druga knjiga što je knjaz izislio, pa neka đeca uče u smislu Ustava! Ja esapim da je ovako najbolje.
Predsjednik veli da je to stvar ministra prosvjete i da će on tako nešto uraditi.
25. SJEDNICA
Monetarna problematika
Ko sme perpere zvati Piperima
dok prase kupuje
Nikola Milošev: Prije neko doba prodava je neki Zećanin jedno prase u Podgoricu i tražio za njega dvadeset Pipera (mjesto perpera). Ja ne znam da li se ta Zećanin ruga sa Piperima, ali nije znava da se pare zovu perperi... što li?! Zato, braćo, ja molim vladu i Skupštinu, da odmah izda naredbu u smislu Ustava filansija, i da niko po danas ne smije perpere zvati Piperima! Pa, ako bi se neko ufatio da to zbori, onda da mu se sudi po palagramu i da plati globu u korist gospodareve kase!
Đuro Drecun: I ja sam čuja đe ljudi zbore, da je pred gospodarevu proslavu došlo šest milijuna Pipera iz Ingleške u Crnu Goru... ma isto nijesam vjerova, pošto znam da Pipera nema u Inglešku! A podockan, nekako, iza toga, sazna sam da je to bilo ovija šest milijuna perpera, što ih je vlada ulupila oko proslave! Nego svakako da se zabrani ovo što Nikola traži, i ja glasam za prjedlog, da se perperi ne smiju zvati Piperi nikako na svijet!...
Savo Krivokapić: I ja glasam da se ne smiju zvati Piperi... ali, Boga mi... ne smiju ni Čev-ljani, ni Bjelice... odista!
- Ni Bajice... ni Cuce... ni Zećani... ni NJeguši, Božja vi vjera!... dovikuju poslanici sa sviju strana i brane plemenska imena.
Petar Ramović: Ja mislim da je najbolje da perperu damo neko drugo ime, koje će razumjet svaki Crnogorac u smislu filansija!... e... ako li nećete tako, Boga mi će ostat Piper!
Predsjednik objašnjava da će se on o tome dogovoriti s vladom i da će mu dati drugo ime.
27. SJEDNICA
Iz resora međunarodne privredne saradnje
Šest kokošaka u arhivi unutrašnjih dela
Obren Rnjez, upućuje pitanje na ministra unutrašnjih djela:
- Prije tri godine vlada je bila poslala Petra Plamenca, privrednog činovnika, u neku državu Švajcarsku, da tamo nađe neku vrstu novije kokošaka. Petar je donio šest takvije kokošaka i dva pijevca; od tijeh šest kokošaka vlada je nalegla dvije u arhivi ministorstva unutrašnjije djela i te su kokoške izvele devetnaestoro piladi. Ja znam da je jednoga od onijeg pjevaca odnio jastreb, a drugoga je ubio mitropolit. Za ostale kokoške i pilad, koja su državu koštala preko 500 perpera, ništa se ne zna! Zato pitam: đe su te kokoške i čije su one sada?
Milo Dragojević: Ja sam, ljudi, čuo da su ove kokoške bile najbolje vrste i da su nosile po dva-tri jaja na dan! I ja molim da se te kokoške odma nađu i da se opet nalegu u ahrivu milistorstva, đe su i bile, pošto su korisne u smislu njege za privredu.
Marko Đukanović, ministar unutrašnjih djela, odgovara:
- Te kokoške, gospodo, nabavila je još ranije vlada Lazara Mijuškovića. U izveštaju koji imam u ministarstvu, ove kokoške pobio je iz gluvare knez Mirko, i to na pravdi Božjoj!...
Predsjednik kaže da su već dva sata po podne i zaključuje sjednicu.
28. SJEDNICA
Ko je stariji: poslanik ili ađutant
Mrtva i nevaljala puško
koja od Kosova nisi pucala
Đuro Drecun: Gospodo poslanici! Ka i što znate, kada smo se ono prvi put ođe sastali, tada ni je gospodar pročita prijestonu bjesedu u smislu narodne ustavnosti. Ta je bjeseda bila divna na svijet... i, tako, da rečemo... imala je smisla velike pulitike za napredak naroda. A od kad ni je tu bjesedu pročita, baš o'đe, sam Gospodar, od tada je više nijesmo čitali u Skupštinu. Zato molim Skupštinu i tražim da Gospodarevu prijestonu bjesedu još jednom o'đe pročitamo i da vidimo jesmo li po njoj pravilno radili!?
Pero Vučković, ministar prosvjete i crkvenih poslova, veli:
- Prijestonu bjesedu čita samo vladalac pri otvaranju Skupštine. Zahtjev Đura Drecuna vrlo je neumjesan. Besjeda se ne može čitati pod rugi put!
Nikola Milošev: (okrećući se ministru prosvjete) A zar ti smiješ reć da se ne smije čitat ono što je Gospodar pisa, mrtva i nevaljala puško, koja od Kosova nijesi pucala"...
Nastaje silna graja i psovka. Iz dvorske lože čuje se jak glas Đuze Đuraškovića, ađutanta:
Prijesjedniče, da' mi dvije riječi!
- Ne možete govoriti, gospodine Đuraškoviću, vi nijeste narodni poslanik! - odgovara predsjednik.
- Ako nijesam poslanik, jesam ađutant, a to je malo poviše od poslanika!... Nego da' mi riječ dok sad, na 'vi čas, nijesmo ođe perčine pomiješali! - odgovara ađutant Đurašković, tražeći ponovo riječ.
Filip Čelebić: Nemo'te, ljudi, tako! Neka i Đuza zbori pošto je zapa u Gospodarevu ložu, a može bit da mu je i Gospodar reka da ni što važno kaže!...
Većina poslanika traži da se ađutantu Đuraškoviću da riječ, ali predsjednik ne pristaje, zbog čega nastaje svađa i sjednica se prekida.
29. SJEDNICA
Oće li ovde skoro biti kakvog glasanja
Mi smo jedan za drugog na megdane izlazili a nekmoli da jedan
za drugog glasati ne možemo
Risto Jokanović, pita Skupštinu:
- Molim da mi se odgovori: oće li đe ubrzo bit kakvog glasanja? Pa akooće, da pričekam i da glasam - za; ako li neće, onda da odem do kuće na nekoliko dana osustvija, pa čim svršim neke poslove odmah ću se vratiti.
Marko Đukanović, ministar unutrašnjih djela, govori:
- Risto Jokanović može otići na osustvo ako mu to odobri Skupština i ne mora baš bit na glasanje; ali ne može glasati unaprijed.
Risto Jokanović: Ja neću tako. Oću ja, pobratimkoviću si ga moj svijetli, da glasam, a ne da mi poslije kažu: "E, Bog me, Ristu nije bastalo glasat... i ovo i ono!"...
Krsto Tokov: Ja glasam da Risto ide kući, pa ako dođe do kakva glasanja, ja ću glasat za Rista i... svršen posa!
Predsjednik objašnjava da niko ni za koga ne može glasati, nego svak za sebe.
Nikola Milošev: Ja držim da Krsto može glasati za Rista i da to nije protiv Ustava u smislu glasanja. Mi smo Crno-gorci jedan za drugoga ginuli i na megdane izlazili... jedan za drugog bili jemci pred Bogom i Svetim Jovanom!... a nekmoli da jedan za drugoga ne možemo glasat u mirno doba, kada se niđe puške ne čuje!... E viđi ti de!...
Među poslanicima živa prepirka, a zatim svađa i vika. Sjednica se prekida.
30. SJEDNICA
Ustavna pitanja
Vuko je meni vazda baš
lijepo o Ustavu govorio
Vuko Jankov: Molim ve, gospodo, da čujete jedan moj prijedlog koji sam noćas smislio. Ja mislim da je nas o'đe malo 72 poslanika, pa zato predlažem ovo: da se narod digne u agitaciju glasanja, i to prije Božića, dok nije pao veliki snijeg, pa da se izabere još jedno 30 najboljih Crnogoraca za poslanike! Ovo bi, odista, bilo milo i Gospodaru... pa ako oćete, dobro i jest; ako li nećete, ja ovđe ostajem i dalje i glasam za!...
Filip Čelebić: Ja glasam za smisa Vuka Jakova... i Boga mi, brate, odista nas je malo!... Nego da poslušamo Vuka, pa lijepo da se tridesetorici najboljih Crnogoraca da po jedan mandaj za ovu zimu... i... neka ljudi glasaju!...
Predsjednik objašnjuje kako je broj od 72 poslanika određen po Ustavu i da ih više ne može biti.
Vuko Jankov: E, ako je to naređeno po volji Ustava, to je obaška, ja zato nijesam znava... a što se tiče Ustava, njemu, brate, čest i poštovanje đe čuje i đe ne čuje!...
Savo Bošković: I ja se, braćo, slažem sa Vukom i mjenije pulitike. Ja sam sa Vukom do sada nekoliko puta govorio, i... tako mi svete Gospođe, nikada mi ta' Vuko, do danas, nije rđave riječi reka o Ustavu... nego vazda o njemu ka najljepše što može biti svud i na svako mjesto!...
Nikola Milošev: I mene je Vuko, neđe u dva-tri maha baš lijepo zborio o Ustavu. Ali ako se Vuko u to što pobrka docnije, onda je najbolje da se glasa i da stvar izvedemo na čistinu.
Predsjednik veli, da Vuko nema nikakve krivice i moli, da se prekine dalja diskusija o tome.
32. SJEDNICA
O političkim neprijateljima
Ja sam vazda glasao za,
pa mislim tako ćerat još neko doba
Mujo Vlahović, upućuje pitanje a ministra unutrašnjih djela:
- Molim gospodina milistora, da mi odgovori: šta bi bilo s' onim narodnjim poslanikom, koji bi se, ne daj, Bože, prevario, pa ne bi glasa za, nego protiv? Ovo treba da se zna, pošto ima ljudi na jezik velikije brzaca, pa se lako mogu oklizat u pogrešku sintuacije glasanja!...
Marko Đukanović, ministar unutrašnjih djela odgovara:
- Za i protiv su dva puli-tička neprijatelja. Ako bi, recimo, Mujo svaki dan glasa protiv, a tako i ostali poslanici, onda bi vlada morala past, i to bi Gospodaru bilo krivo; a ako bi se glasalo za, to bi bilo tačno po Ustavu, i Gospodar bi vazda bio rahat.
Petar Ramović: Ja sam do danas vazda glasa za, pa mislim tako ćerat još neko doba!... Mene se čini da je ovo za krupna riječ, i da nju nije lako razumjet... niti se sa njom šalit!...
Đuro Drecun: Do danas se, hvala Bogu i Sv. Petru, još nije našlo poslanika u ovu Skupštinu, koji je glasa protiv, pa se u jakoga Boga nadamo da toga neće bit ni u buduće!

SVE ŽENE I CRKVE SVETOG KRALJA MILUTINA


Da li je kralj Milutin bio veći vladar od Dušana Silnog


SVE ŽENE I CRKVE SVETOG KRALJA


Piše:

Rajko 

Todić

Kralj Milutin, po jednima, beše "vrlo lep i ljubazan čovek, hrabar i vičan boju, više ratnik nego diplomata". A po drugima "njegove oči imale su nešto lukavo i požudno" a on je bio ambiciozan, uvek znao šta hoće, "radi vlasti gazio je preko svega, a njegovih surovosti nisu bili pošteđeni ni najbliži". Istoričari ni danas ne mogu da se slože koliko puta se ženio, nisu saglasni ni o redosledu, pa ni o imenima supruga, ni koja deca su mu iz kojih brakova. Vizantijska princeza Ana imala je 12 godina kad su mu je ponudili za ženu, a čuvena Simonida, sa gračaničkih zidova ("Ko ti je iskopao oči, lepa sliko" pevao je o njoj Rakić) imala je pet (!?) godina


Kralj Uroš II koji je upravljao najvećim delom Srbije, bio je još mlad kada je stupio na vladu. On beše vrlo lep i ljubazan čovek, hrabar i vičan boju, ali svakako više ratnik nego diplomata. Značajna je kod njega brza promena žena..."


Tako je o kralju Stefanu Urošu II Milutinu, tragom svedočenja hilandarskog monaha i potonjeg arhiepiskopa srpskog Danila, pisao u "Istoriji Srba" češki istoričar Konstantin Jireček.


Nasuprot Jiričeku, Vladimir Ćorović u svojoj "Istoriji Srba" ističe da je kralj Milutin "uvek znao šta hoće i imao je ambicija i poteza pravog državnika... Radi vlasti, koju ne bi ispustio ni po koju cenu, on je gazio preko svega; ni najrođeniji mu nisu bili pošteđeni od svireposti, ako je samo osećao da smetaju njegovim interesima... NJegove oči, u individualno rađenim portretima u Nagoričanu i Gračanici, krive i male, imaju nečeg lukavog i požudnog, kao dve bitne crte njegovog karaktera... Kralj Milutin je naročito sablažnjavao savremeni svet svojim postupcima prema ženama..."


Carska svita, u pratnji vizantijske princeze Ane u Milutinovoj zemlji, nije se osećala dobro. "Stanovnici ove zemlje", ostalo je zabeleženo, "pratili su nas, opkoljavali ulogorene i gledali kuda ćemo dalje. Gledali su naše stvari, planirajući da nas noću opljačkaju. To se i dogodilo: prišunjali su se noću, i ukrali nam konje."


Nije nikakvo čudo da dva ugledna istoričara, toliko vekova kasnije, nisu uspela da se slože oko lika jednog kralja, kad ni Milutinovi savremenici, sa Istoka i Zapada pa ni u samoj Srbiji nisu uvek razumevali njegove državničke postupke. I zaista, život kralja Milutina bio je ispunjen mnogim zagonetnim događajima. Državničke poslove preplitao je sa rešavanjem ličnih i životnih pitanja, i to uvek uspešno, na ličnu korist i korist sve snažnije Srbije. Pred njim su drhtali vlastodršci od Rima do Carigrada, nudeći mu za žene svoje sestre i kćerke radi političkog savezništva. A opet, i pored svedočenja trojice njegovih vizantij-skih savremenika Georgija Pahimera, Teodora Metohita i Nićifora Grigore i svedočenja latinskih pisaca, o ženidbama i ljubavnim vezama kralja Milutina danas se nedovoljno zna. Političke igre i interesi prinudili su savremenike da prikrivaju broj Milutinovih ženidbi, redosled brakova, imena supruga, majke Milutinove dece uvodeći hronološku zbrku u intimni deo života srpskog kralja.


Stariji i savremeniji istoričari našli su se tako pred velikim teškoćama. Pa, ipak, istraživanje beogradskih vizantologa, saopštena u VI tomu "Vizantijskih izvora za istoriju naroda Jugoslavije", objavljenih u SANU, svojevrstan su ključ za razumevanje Milutinove epohe.


MILUTINOVA PREMOĆ NA BALKANU


Centralno mesto na lozi dinastije Nemanjića u manastiru Visoki Dečani pripalo je Svetom kralju Stefanu Urošu II Milutinu. U vreme kada je loza dinastije Nemanjića oslikana (1346/47) srpska država bila je vojnički najjača na Balkanu, a car Dušan Silni, postavljajući u središte dinastije Nemanjića svoga dedu Milutina, time mu je ukazao ne samo počast, već i priznanje da je njegova carska moć samo nastavljanje dedovske vladarske moći.


Milutin je na vlast došao 1282. godine Deževskim sporazumom, kada se sa kraljevskog trona povukao njegov stariji brat Dragutin. Odmah po dolasku na vlast mladi kralj zadovoljio je zahteve ojačale srpske vlastele za osvajanjima. Za samo dve godine (1282-1284), on je, posle zauzimanja Skoplja i Pologa, proširio granice Srbije na jugu sve do linije Kruja-Ohrid-Prilep-Prosek-Strumica, a zatim je, osetivši kad bi i gde bi trebalo da stane, ostatak svoje gotovo četrdesetogodišnje vladavine povremeno četovao na granicama, postepeno proširivao državu, a potom utvrđivao osvojeno. Kralj Milutin je tako odredio glavni pravac srpskih osvajanja u narednom veku. Samo vlast nad moravsko-vardarskom dolinom mogla je Srbiji obezbediti premoć na Balkanu. To je konačno i ostvareno pobedom njegovog sina Stefana Dečanskog nad Bugarima kod Velbužda (1330). Mladi Stefan Dušan, u stvari, nije ni imao puno izbora, osim da nastavi strateškim putevima svog velikog dede i uzora Svetog kralja Stefana Uroša II Milutina.


Širina ktitorske delatnosti kralja Milutina neobična je za tadašnja i za sadašnja merila. Podizao je manastire ne samo u Srbiji već i u susednim državama, obavljao je porušene crkve, darivao neštedimice zadužbine i sveštenstvo. Podigao je i obnovio četrdeset i dve crkve, što je više od svih Nemanjića zajedno. Njegove dve najsjajnije zadužbine u Srbiji su: Gračanica remek delo evropske srednjovekovne arhitekture, i njegovo poslednje delo manastir Banjska (koju su Turci porušili), vrhunska građevina nenadmašene lepote građevinarstva toga doba. Milutin je, između ostalog, izgradio ili obnovio Bogorodicu Ljevišku u Prizrenu, Trojeručicu u Skoplju, Crkvu sv. Joakima i Ane i Studenici, crkve Sv. Đorđa u Nagoričinu i u Dabru, crkvu Sv. Nikite u Skopskoj Crnoj gori, itd. Gradio je zadužbine u Svetoj Gori (sazidao je glavnu crkvu u Hilandaru, proširio konake i manastir zaštitio ih čvrstim zidinama; u Solunu je podigao crkve Svete Trojice, Svetog Nikole i Svetog Đorđa, a obdario je i crkvu Svetog Dimitrija; u Carigradu je podigao crkvu u manastiru Prodromu, a u svetom gradu Jerusalimu osnovao je manastir Sv. Arhanđelasklonište za srpske hodočasnike. Na Sinaju, u manastiru Bogorodičnom podigao je hram Sv. Stefanu, kome je posvećen i manastir Banjska, a u Carigradu Milutin je podigao veliku bolnicu u kojoj je otvorena škola za učenje medicine.


Zbog velike zadužbinarske delatnosti, kao i zbog činjenice da je Srbiju podigao do vodeće balkanske sile, Srpska pravoslavna crkva kanonizovala je kralja Milutina za sveca.


Nesuđena nevesta


Još dok je bio kraljević, Milutin je imao primamljivu ženidbenu ponudu od vizantij-skog cara Mihaila VIII Paleologa. Radilo se o pokušaju vizantijskog cara da sklopi sporazum sa srpskim kraljem Urošem I. Georgije Pahimer, u to vreme vodeći vizantijski pisac, autor knjiga o vladi Mihaila VIII i o vladi Andronika II, piše o tome kako je "car odlučio da svoju drugu kćer Anu pošalje kralju Srbije Stefanu Urošu da bi je udao za njegovog drugog sina Milutina... Pošto su završeni međusobni dogovori, pošalje u poslanstvo jerarha (patrijarha), a s njim i kćer sa veličanstvenom carskom svitom. (Ana je u to vreme imala oko 12 godina)." Stigavši u Veriju, odlučiše da pošalju Stefanu Urošu hartofilaksa (patrijarhovog sekretara) Veka, a sa njim i (mitropolita) Trajanupolja i Kondumna. Jer prema nalogu carice (Teodore) trebalo je da hartofilaks ode unapred i podrobnije se upozna sa prilikama kod Srba, da vidi kakav je njihov način života i kako je ustrojen red u njihovoj državi. Ona sama pripremila je kćeri veličanstvenu pratnju, uz svu raznovrsnu carsku raskoš."




Kralj Milutin, sa majkom Jelenom Anžujskom (freska iz Gračanice) Na saboru u Deževi, posle pada s konja, i preloma noge koji se iskom-plikovao, Dragutin se odrekao prestola u korist brata


Raskošnu carsku svitu čekalo je iznenađenje. Pahimer je zabeležio: "Došavši, oni tamo ne samo da ne videše ništa dostojno svite i odgovarajuće (kraljevske) vlasti, nego je Uroš, gledajući njihovu pratnju i poslugu, a naročito evnuhe, upitao šta bi oni trebalo da budu. A kad je čuo od njih (Vizantinaca) da je takav carski red i da princezi sledi takva pratnja, on negodujući reče: E, e, šta je to? Nama nije uobičajeno takvo ponašanje: I to rekavši, odmah pokaza jednu mladu ženu, siromašno odevenu i predenju posvećenu: Tako se mi, reče pokazujući rukom, odnosimo prema mladima. I sve je kod njih bilo priprosto i siromašno, kao da životare o zverinju (od lova) i kradući..."


Carska svita doživela je još neprijatnosti u tadašnjoj patrijarhalnoj i siromašnoj Srbiji. Vraćali su se u velikom strahu. "Jer", piše Pahimer, "stanovnici te zemlje, dolazeći u grupama, često su opkoljavali ulogorene (Vizantince) i posmatrali kuda će dalje. NJima je bio cilj da posmatraju njihove stvari, kako bi ih, napavši noću, opljačkali. To se, najzad, posle kratkog vremena i dogodilo: došavši nečujno noću, ukrali su njihove konje i, koliko ih noge nose, iščezli." Konačno, Vizantinci su stigli u Ohrid, pa u Solun i "odbacivši taj brak, vratiše se caru."


Tako je propao prvi pokušaj ženidbe mladog Milutina vizan-tijskom princezom. Ali, ostalo je nerazjašnjeno ko je bila ona mlada žena koja je prela na Uroševom dvoru. Navodi se da je Uroš pokazao na ženu odgovarajućeg ranga i statusa, a to je mogla da bude Katalina, Mađarica, supruga Milutinovog starijeg brata Dragutina. Neki autori (Vladimir Mošin) idu dalje, pa zaključuju da je pomenuta Uroševa snaha bila, u stvari, Milutinova prva žena, neka srpska vlastelinka. Kako će se kasnije pokazati, Milutinov intimni život bio je pun iznenađenja, tako da ni ta mogućnost nije isključena.


IME APOSTOLOVO


"... Car je žalio gubitak ženske dece po porođaju, a to se desilo kod dvoje-troje dece. A pošto se i ova mladica rodi, užasan strah zavlada i za nju, te neka od iskusnih i časnih žena dade savet, uostalom uobičajen mnogima, na osnovu koga se spasavahu novorođenčad. Savet je: da se pred svaku od postavljenih slika dvanaestorice glavnih apostola učvrste podjednako duge i teške sveće, istovremeno upaljene, i da se pojući moli za novorođenče, produžavajući molitvu sve do samog utrnuća plamena sveće. Koja bude preostala među drugim već ugaslim, njegovo (tog apostola) ima da se da novorođenčetu, kako bi, i ono čuvano, preživelo. Tako je, dakle, tada i urađeno po nalogu carevom, i preostala je sveća Simonova, te novorođenče bi nazvano Simonidom po imenu, noseći radi zaštite apostolovo ime."


(Georgije Pahimer: POREKLO SIMONIDINOG IMENA)


Bezimena Tesalka


Većina istoričara, sledeći vizantijske izvore, beleži da je prva Milutinova žena bila Tesalka, kćerka sevastokratora Jovana Anđela. I tu počinju zabune. Milutin je te, 1282. godine, već bio na vlasti. "Mlad, lep i vičan oružju" kako je zabeležio njegov biograf i savremenik arhiepiskop srpski Danilo Milutin kreće u ratne pohode prema jugu, ali i u ženidbene pustolovine.


Za kralja Milutina bile su udate: srpkinja Jelena, vizantijska princeza Tesalka, Mađarica Jelisaveta, koja mu je bila prija i koju je oteo iz manastira, bugarska princeza Ana i vizantijska princeza Simonida (a neke iluzije na vezu Milutina sa Simonidinom majkom, caricom Irinom Jolantom, sasvim su jasne).


Tesalka, kojoj ni ime nije utvrđeno, verovatno se veoma kratko zadržala u Srbiji. Pojedini istoričari - polazeći od freske u Đurđevim Stupovima, na kojoj je prvi put oslikan Milutinov kraljevski lik zajedno sa kraljicom Jelenom smatraju da je reč upravo o Tesalki. Ali, Jovan Anđeo je imao drugu kćerku koja se zvala Jelena i za koju se zna da je bila udata za Viljema de la Roša. Jovan Anđeo svakako nije mogao imati dve kćerke istog imena.


To je navelo neke autore na zaključak da je, pre braka sa Tesalkom, Milutin bio oženjen Srpkinjom vlastelinskog roda koja se zvala Jelena. Oslikana u Đurđevim Stupovima, 1282. godine, ova Jelena je, moguće, bila napuštena iste godine radi kraljevog braka sa kćerkom Jovana Anđela.


U drugoj polovini ili krajem 1283. godine i Tesalka je vraćena ocu.


Mađarica Jelisaveta, Bugarka Ana


Prognanu Tesalku smenila je Mađarica Jelisaveta. Svi izvori se slažu da je u pitanju bila kratka ali strasna ljubav i naglašavaju da je kralj Milutin zaveo svoju priju, rođenu sestru Kataline, supruge njegovog starijeg brata Dragutina. Neobično je bilo to što je Jelisaveta još od detinjstva bila opatica u manastiru na Margitinom ostrvu kod Budima. Jiriček navodi kao izvor Pahimera koji tvrdi da se Milutin sa ovom kaluđericom, svojom prijom, našao kod svog brata Dragutina, da ju je zaveo i oženio se njome. Nićifor Grigora, opet, ističe da se srpska crkva opirala tome braku zbog toga što je mlada bila kaluđerica i zbog toga što su Milutin i ona bili u srodstvu.


"Milutin se", piše Jireček, "posle izvesnog vremena rastavio i sa ovom ženom plemenitog mađarsko-kumanskog porekla (pre 1284), ali je kod sebe zadržao njenu malu kćerku. Jelisaveta posta opet opaticom u manastiru na Margitinom ostrvu, ali se već posle nekoliko godina ponovo udala, ovoga puta za nekoga češkog plemića koji je imao kraljevsku moć. Bio je to lepi Zaviš, sin Budivoja iz Krumave... Jelisaveta mu rodi sina, i kada je Zaviš pozvao na krštenje mladog kralja Većeslava II u Pragu, beše on neočekivano uhvaćen i pogubljen pred zidinama grada Hluboke kod Buđejovica (u avgustu 1290). Jelisaveta se posle ove nesreće, povuče u manastirsku samoću na Margiritino ostrvo koje nije više napustila do kraja života."


Posle Milutinove smrti, nastao je veliki metež u državi. Za vlast su se borili Milutinovi sinovi Stefan Dečanski i Konstantin, i Dragutinov sin Vladislav, a najamničke vojske Turaka, Tatara i Kumana, borile su se, odmetnute u pljačku, jedne protiv drugih. Metež je bio toliki da su čak i sprovod Milutinovog tela iz Nerodimlja u Banjsku, napadali ratnici i pljačkaši.


Kada je Jelisavetu otpremio bratu, mađarskom kralju Ladislavu IV, kralj Milutin se, vođen političkim razlozima, počeo da približava bugarskom dvoru. Njemu je bio potreban saveznik te 1284. godine, u vreme velikih uspeha u odmeravanju snaga sa Vizantijom, radi razvijanja ofanzive u Makedoniji i Tesaliji. A savezništvo je, po oprobanom običaju, potvrđeno brakom kralja Milutina sa kćer-kom bugarskog cara Georgija I Tertera. NJeno ime, Ana, poznato je iz Pljevaljskog Trebnika. U Trebniku je, naime, uz Milutina navedena kraljica, "čedoma" (deca) i ostali članovi kraljevske kuće.


Brak između kralja Milutina i Bugarke Ane Terter trajao je, izgleda, prilično dugo. Neizvesno je, međutim, da li je ovaj brak trajao sve do kraja DžIII veka ili je, pak, raskinut u vreme burnih zbivanja u Bugarskoj, kada je, pod pritiskom Tatara, Milutinov tast Georgije Terter pao s vlasti, a na vlast se popeo novi car Smilec. Moguće je da se Milutin razveo pre 1296. godine, jer u manastiru u Arilju, oslikanom te godine, Ana nije predstavljena u kompoziciji na kojoj Hrist blagosilja Milutina, Dragutina i Dragutinovu suprugu Katalinu.


Zanimljiva je bila dalja sudbina Bugarke Ane Terter, pretposlednje supruge kralja Milutina. Pošto je upućena kao talac u Carigrad, ona se (1300. godine) udala za despota Mihaila (Dimitrija) Anđela zvanog "Kutrul" (Ćelavac). Ovaj epirski despot bio je poznat po tome što se prvi put oženio princezom Anom, kćerkom cara Mihaila VIII, onom istom nesuđenom nevestom srpskog tada princa Milutina.


Kao što je bilo teško utvr-diti broj i dužinu Milutinovih brakova i redosled ženidbi, isto tako je istoričarima bilo teško da utvrde sa kojim suprugama su rađana Milutinova deca. Milutinovi sinovi, Stefan i Konstantin, jedno vreme nisu bili priznati od strane vladara susednih pravoslavnih zemalja ni od strane katoličkog Zapada. Stefan (Dečanski) bio je u braku sa Teodorom, kćerkom bugarskog cara Smileca, a kćerka Ana (Neda) udata je za potonjeg bugarskog cara Mihaila Šišmana. Sa Mađaricom Jelisavetom Milutin je imao kćer Zoricu (Caricu) i u vreme kada je sa Latinima sklapao sporazum protiv Vizantinaca, on je ovu svoju kćerku bio obećao francuskom kralju Karlu Valoa Mlađem...


Na iskraju DžIII veka stari srpski kralj Milutin već ima nove bračne planove. Podsticaji su opet došli iz Vizantije.


Car nudi Simonidu




Krstasti dinar kralja Milutina


"Otkako je kralj Milutin", kaže u "Istoriji Vizantije" Georgije Ostrogorski, "oduzeo 1282. godine Vizantincima Skoplje, upadi Srba u vizantijske oblasti nisu više prestajali. Godine 1297. Vizantinci su najzad preduzeli protivnapad pod zapovedništvom istaknutog vojskovođe Mihaila Glavasa, ali ovaj poslednji napor ostao je uzaludan. Prema mladoj slovenskoj državi istrošena Vizantija bila je nemoćna. Tada je Adronik II rešio da se sa Srbima nagodi i ponudio je kralju Milutinu ugovor o miru i brak sa svojom sestrom Evdokijom, udovom trapezuntskog cara Jovana. Veza sa Vizantijom pružila bi Milutinu podršku u borbi sa bratom Dragutinom, a brak sa vizantijskom princezom mnogo bi podigao njegov ugled."


Nićifor Grigora u "Romejskoj istoriji", iz razumljivih razloga, ovu bračnu ponudu Milutinu posmatra iz drugog ugla. "Ovu Jevdokiju", piše Grigora, "zatraži putem poslanstva srpski kralj (Milutin) sebi za ženu da bi ovekovečio mirovni ugovor sa Romejima (Vizantincima). Bio je, naime, moćan i nije ostavljao na miru Romeje zauzimajući im i pleneći zemlje i gradove. Kraljevo traženje dovelo je cara u višestruke neprilike. Prvo, što je do kraljevog prijateljstva mnogo držao: drugo, što se careva sestra grozila veze sa kraljem i nije hte-la da se pred njom spominje; treće, što bi to bio (kralju Milutinu) već četvrti (možda i peti) brak... Pošto je Jevdokija brak s njim odbijala iz dna duše, a kralj je oz-biljno nastojao na svom zahtevu i potkrepljivao ga je ne malim pretnjama, car je bio prinuđen da kralju skrene pažnju na svoju kćer Simonidu, koja je bila u uzrastu od pet godina. Kralj bi je uzeo sebi da je odgaja dok ne dođe u zakonito doba za brak (tada se 12 godina smatralo punoletstvom) i postane supruga."


Braku Milutina i Simonide protivili su se mnogi Srbi i Vizantinci, ali i susedi. Milutin je te 1299. godine bio već zašao u pozne godine (veruje se da je rođen oko 1253), a Simonida je bila još dete.


Milutin je proširio granice svoje države, ali se zadržao u okvirima koje je mogao da brani i odbrani, što nije učinio njegov unuk Stefan Silni. Unuk je, u Dečanima, Milutina stavio u centar loze Nemanjića, jer - Milutin mu je bio uzor. U svakom slučaju, Milutin je bio možda veći vladar od Dušana Silnog, izvikanog za najjačeg srpskog vlastodršca. A podigao je više crkava nego svi Nemanjići zajedno: 42. Gračanicu, remek delo srednjo-vekovne arhitekture, Banjsku, koju su Turci srušili, Bogorodicu LJevišku u Prizrenu, glavnu crkvu u Hilandaru, crkvu u okviru Studenice, tri crkve u Solunu, crkvu u Carigradu, manastir u Jerusalimu... Pa ipak, njegove mošti počivaju u crkvi koja nije njegova zadužbina, Hramu Svetog Kralja, u Sofiji.


Pregovori o braku između Milutina i Simonide trajali su mesecima. Andronik II je ovaj delikatan zadatak poverio diplomati i piscu Teodoru Metohitu koji je, tim povodom, na čelu poslanstva, pet puta boravio u Srbiji. Dimitrije Obolenski, pisac knjige "Vizantijski komonvelt", uporedio je ova Metohitova putovanja u Srbiju sa onim od pre trideset godina, kada su izaslanici Mihaila VIII dolazili na dvor Uroša I u nameri da sklope bračni ugovor između careve kćerke Ane i mladog kraljevića Milutina. Tada je srpski kraljevski dvor bio "skroman i jadan", a sada je Srbija, zahvaljujući snažnoj Milutinovoj ličnosti, bila velika, bogata i moćna država, u kojoj se raskoš mogla meriti sa vizantijskom. I zaista, u "Poslaničkom slovu", poverljivom izveštaju koji je uputio u Carigrad, Teodor Metohit piše:


"... Vodili su me ne malobrojni mladi ple-mići, svečano opremljeni, otuda poslati da mi ukažu počast kako je običaj. Čitava ceremonija i prolazak behu vrlo elegantni, sa puno uvažavanja i kićenosti... I sam kralj (Milutin) se veoma bio nakitio i čitavo telo praznično odenuo, pretrpavši se dragim kamenjem, biserjem i naročito zlatom koliko god je mogao. Ceo dvor blještao je od svilenih i zlatom izvezenih tkanina... Otuda (iz dvora) ovamo sve u izobilju stiže...


Osim divljači, dobijamo i mnogih i raznih ptica i druge jestive zveradi kao što su šumski veprovi i jeleni a, pored toga, obično svakog dana se sa arhontove trpeze šalju i mnogobrojna ukusno pripremljena jela i poslastice u zlatnim i srebrnim tanjirima i posudama... Kralj Tribala (Srba), kad je posni dan, šalje nam još i sveže i sušeno voće... i najbolje njihove kolače kao i komade prigotovljenih riba, ulovljenih nedavno u ovdašnjim rekama ili onim udaljenim, svežih ili usoljenih, sve do onih velikih i masnih dunavskih..."


Kraljica je plakala





Dugi i iscrpljujući pregovori oko braka Milutina i Sikmonide okončani su uoči Uskrsa 1299. godine. Smirio se i vizantijski patrijarh koji je dugo odbijao da potvrdi bračni ugovor između ostarelog kralja i maloletne princeze i u znak protesta nije izlazio iz manastira Pamakariste. Kad je car Andronik II uspeo da odobrovolji patrijarha, saopšteni su uslovi pregovora. Poništeni su svi prethodni Mi-lutinovi brakovi, a srpski kralj je dobio u miraz sve vizantijske zemlje koje je prethodno vojnički osvojio. Zauzvrat, Vizantinci su, kao zalog postojanosti ove bračne zajednice, dobili taoce bivšu Milutinovu ženu, Bugarku Anu Terter i četovođu Kotanicu koji je, prebegavši Srbima, naneo grdne muke Vizantincima.


Da bi isporučio taoce i primio carsko dete, Milutin je pohitao ka Vardaru, gde je, na sredini reke, izvršena razmena. Mala Simonida stigla je sa velikom i raskošnom pratnjom. Georgije Pahimer beleži da je zatim "ohridski arhiepiskop Makarije odslužio uobičajene službe, ona (Simonida) je primila uobičajene časti, a sam kralj je primio carevu kćer više nego kao suprugu. Jer, dočekao ju je blagonaklono, ne na konju kao što je bio običaj dočekivati, nego sjahavši kad je prilazila, to jest kao pred gospodaricom a ne pred suprugom."


Da ovaj brak između starog kralja i premlade kraljice nije uvek bio stabilan, potvrđuje svedočenje Nićifora Grigore iz 1317. godine. Tada je, naime, umrla Simonidina majka carica Irina Jolanta, koja za života nije bila u dobrim odnosima sa svojim mužem Andronikom II. Odvojivši se od cara, u Solunu je, po latinskim običajima, plela mreže kako da svoje sinove, Dimitrija i Teodora, obezbedi zemljama i prestolima. "Laskala je kralju (Milutinu) mnogim i bezbrojnim darovima i nagovarala ga je, pošto nije bilo nade da će od kraljice (Simonide) dobiti dete, da nasledstvo vladavine nad Tribalima (Srbima) prenese na jednog od kraljičine braće." Nije, naravno, uspela u svom poduhvatu, a kada je umrla, Simonida je zaželela da posle sahrane ostane duže u Carigradu. Grigora navodi da su tada "došli poslanici od njenog supruga, naime kralja Srbije, noseći pretnje protiv romejske zemlje ako se ona što je moguće brže ne vrati suprugu. Pošto ju je (Milutin) žarko voleo, susednim zemljama i gradovima Romeja (Vizantinaca) pružao je najveću sigurnost, a zbog njenog odsustva bio je ljubomoran i pun nepoverenja. Bojeći se da zet ne ostvari pretnje, a to je mogao lako jer je raspolagao velikom vojnom snagom, car je odmah poslao svoju kćer."


Milutin se na sever proširio sve do Mačve, držao je Rudnik i Beograd. Ratovao je sa Dubrovčanima, osvojio Drač, pa ga posle izgubio. Na jugu je osvojio Skoplje, i držao Makedoniju do Velesa i Štipa. Na istoku je osvojio Braničevo. Držao je Debar i dobar deo Albanije. Papa je pozivao vlastelu da se dižu na rat "protiv okorelog šizmatika". Na zapadu je ratovao sa vlastelom bana Pavla Bribirskog. Dugo je ratovao oko krune protiv starijeg brata Dragutina. Oslepeo je sina Stefana Dečanskog, kad mu se pobunio. Pre Dušana donosio je zakone. U posedu je imao sedam rudnika srebra. U najamničkoj vojsci imao je čak i Špance.


Simonida je tada, piše Grigora, bila u uzrastu od 22 godine. "Uplašena da ne bude po povratku ubijena od strane muža, koji je uvek bio podozriv prema njoj a sada još i raspaljen velikim gnevom, smislila je da obuče monašku odeću i tako pobegne od zajedničkog života s njim. Nije se usuđivala da to učini dok je kod oca boravila, da ga ne bi izložila optužbi zbog javnog saučesništva... Boraveći (u Seru) više dana tajno je od nekog kupila monašku rizu i obukla je jedne noći. Tako se sledećeg dana nenadano pojavila pred Tribalima koji su je pratili, i izazvala kod njih ne malo zaprepašćenje i zbunjenost, tako da su iz straha od gospodara hteli ne-što strašno protiv nje preduzeti. Naime, ili da joj poderu rizu i da je protiv volje odvedu njenom mužu, ili kao drugu mogućnost, da je ubiju, da ne bi živa, stanujući veoma daleko od svoga muža, mučila njegov duh žestokim bolovima. Ali, njen polubrat, sin druge majke despot Konstantin, koji je takođe bio prisutan, preduhitrio je te planove i ispravio njenu lakomislenost, sluteći da bi kralj (Milutin) veoma rđavo primio to što se desilo. On joj je, prišavši silom, poderao rizu i obukao uobičajenu njenu odeću. Zatim je predao Tribalima i naredio im da je što je moguće brže odvedu, iako se ona opirala i plakala." Četiri godine posle ovog događaja, umro je srpski kralj Stefan Uroš II Milutin. Preminuo je iznenada, 29. oktobra 1321. godine, u dvorcu Nerodimlje na Kosovu. Veliki vladalac, piše Konstantin Jiriček, imao je "rastrovan život u porodici." Odmah posle njegove smrti izbiše veliki nemiri. O presto su se borila tri pretendenta: Milutinovi sinovi Stefan i Konstantin i Dragutinov sin Vladislav. Tuđi najamnici - Kumani, Tatari, Turci vojevali su jedni protiv drugih. Na putu od Nerodimlja do Milutinovog prvog počivališta, manastira Banjske, ratnici su uznemirili i sprovod tela kralja kojim je rukovodio episkop Danilo.


Udova, kraljica Simonida vratila se u Carigrad, gde je boravila u hramu Presvete Bogorodice. Dve i po godine posle Milutinove smrti poslala je iz Carigrada u Srbiju skupoceno kandilo i zlatotkane pokrove za kraljev posmrtni odar. Posle toga se zamonašila i stupila u manastir Svetog Andrije.


SRPSKI KRALJ - BUGARSKI SVETAC





Svete Mosti kralja Milutina


Čudnom igrom sudbine mošti Svetog kralja Milutina, najvećeg srpskog zadužbinara, ne počivaju ni u jednoj od njegovih mnogobrojnih zadužbina. Kralj Milutin preminuo je 29. oktobra 1321. godine, u svom dvorcu Nerodimlje na Kosovu. Sahranjen je u njegovoj najznačajnijoj zadužbini - manastiru Banjska. Oko 1389. godine, zbog nepovoljnih političkih prilika, mošti kralja Milutina prenesene su iz Banjske u rudarsko mesto Trepču, a odatle, oko 1460. godine, u Sofiju, gde se i danas nalaze.


Okružen lipama i brezama, u središtu Sofije nalazi se jedan od najlepših pravoslavnih hramova u Bugarskoj crkva Svete nedelje, u kojoj počivaju mošti srpskog sveca i kralja Stefana Uroša II Milutina. Nije poznato kada je ova crkva sagrađena; prvi pomen o njoj zabeležen je 1578. godine, a tokom osmanlijske vlasti više puta je rušena i obnavljana, da bi, za vreme velikog požara, 1863. godine, izgorela do temelja. Carigrad je dozvolio da se na istom mestu podigne novi hram koji je po relikviji, Milutinovim moštima, dobio novo ime Crkva Svetog kralja. Za vreme venčanja jednog člana carske porodice, 16. aprila 1925. godine, crkva je gotovo do temelja razorena eksplozijom koju su podmetnuli bugarski komunisti, a kada je, 1935. godine, obnovljena vraćeno joj je ime Sveta nedelja.


Tako su mošti srpskog kralja, koji je proživeo buran ovozemaljski život, na dramatičan način preživele požare i razaranja i ostale kao svetinja sve do dana današnjih.


Koliko Bugari poštuju srpskog i svog sveca, Svetog kralja Milutina, najbolje svedoči činjenica da su njegove mošti (bez glave i desne ruke) smeštene u prelepom izrezbarenom i oslikanom ćivotu, desno od ikonostasa. Preko moštiju, tokom cele godine, vernici polažu paketiće sa ispisanim imenima koje, posredstvom Svetog kralja, namenjuju svojim mrtvima. Uoči svakog 30. oktobra, dana Svetog Milutina, sveštenici crkve Svete nedelje iznose mošti iz kovčega i unose ih u oltar. Tu ih preoblačei tokom cele noći održava se bdenije. Belo platno na kojem su Milutinove mošti ležale protekle godine seče se na sitne komadiće i deli narodu, za zdravlje i isceljenje bolesnih. Svečanu jutarnju liturgiju, 30. oktobra, obavezno služi vladika, a prepunom crkvom odjekuje pesma: "Sveti bogovenčani kralje Stefane, moli Boga za nas". Posle toga sakupljenom narodu se obraća arhijerej govorom o Svetom kralju Milutinu i njegovim zaslugama za srpski narod i pravoslavlje.


Zanimljivo je da se u Bugarskoj čuvaju mošti samo dvojice pravoslavnih svetaca - kralja Milutina i pustinjaka - čudotvorca Ivana (Jovana) Rilskog, takođe srpskog svetitelja.


Srpska pravoslavna crkva slavi dan upokojenja Svetog kralja Milutina 12. novembra (30. oktobra po starom kalendaru). Istog dana, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi se čuva spomen na Milutinovog brata Dragutina (monaha Teoktista), njihovu majku kraljicu Jelenu i obrtenije časnih kostiju Milutinovog sina Stefana Dečanskog. Narodno svetilište postao je i jedan bor u Nerodimlju koji je, po predanju, zasadio sam kralj Milutin. Narod se okuplja kod bora na sabor o Uskrsu.


TAJNI SAVETNIK RUSKOG CARA GROF SAVA VLADISLAVIC RAGUZINSKI


Diplomate najvišeg ranga na ruskom dvoru, grof Sava Vladislavić, Hercegovac sa dubrovačkom diplomatskom školom, bio je naš najveći obaveštajac svih vremena

TAJNI SAVETNIK RUSKOG CARA




 
Priča je jednostavna, počinje u XVII, a završava se u XVIII veku. Kroz priču prolaze karavani, kuriri, špijuni, pojavljuju se tajna pisma iz Rusije koja nude slobodu hrišćanskim zemljama na Balkanu, pojavljuje se, normalno, sablja, normalno, odsečena glava na ognjištu, krv koja gasi vatru ali ne i ideju oslobođenja, zbegovi, roblje, prelepe Hercegovke, napaljeni Turci, hajduci, ustanici, carevi, kraljevi, vladike, poslanici, konzuli, kipovi antičkih Venera, mošti svetih žena, i naš čovek koji sticajem okolnosti učestvuje u zaplitanju i rasplitanju istorije na relaciji Carigrad - Rusija - Venecija - Rusija.

O glavnoj ličnosti naše priče, o tom našem čoveku u inostranstvu, pouzdano se zna da je rođen u Foči - po jednim izvorima, po drugim u Popovu, pa u Jaseniki, pa u Gacku, pa ipak da je iz Žitomislića. Znači, čovek je iz okoline! Funkcionisao je u vreme papazjanije ratova kada svi tvrde pazar i hoće da se biju, po principu "drži me ubiću ga" i pokušavaju da za stolom izvuku korist. U igri na političkom terenu su Mleci, Austrijanci, Šveđani, Moldavija, Vlaška, Turska, Hercegovina i hajduci, Rusija i između svih, političkih prelakirani, talentovani, Dubrovčani.

Taj naš čovek iz okoline, je preteča poznatijeg Mustafe Golubića, Sava Vladislavić, pa grof Sava Vladislavić, pa grof Sava Vladislavić sa puno mini-starskih i savetničkih funkcija.

Ova velaskezovska hercegovačka figura je bila ili stvarno opšti špijun svih učesnika na tadašnjem političkom terenu, koji ih je svađao i mirio, ili veliki blefer koji se sticajem istorijskih okolnosti navežbao, stekao poverenje i postao diplomata najvišeg ranga.

Dubrovački diplomatski univerzitet

Sava Vladislavić je rođen 1664. godine, po nekim dokumentima 1670, i sticajem jednog kobnog noćnog ili jutarnjeg susreta sa komšijama, begovima Čengićima, odlazi na svoje putešestvije u veliki svet.

Jedne noći ili jutra begovi Čengići su stigli kolskim putem od Gacka do Avtovca, od Avtovca nadalje konjskom stazom do Jasenike, do letnjikovca vlastelinske porodice Vladislavić. Udarili su na Vladislaviće, razorili im ognjište i time nesvesno korigo-vali istoriju u nekim njenim etapama. Deo porodice Vladislavić beži za Crnu Goru, drugi deo, po predanju, neki musliman iz porodice Zvizdić, iz Gacka prevodi u Dubrovnik, jer su im porodice bile u prijateljstvu, a jedan deo odlazi za Rusiju.

Sava Vladislavić u Dubrovniku, kako Jovan Dučić kaže, viđao se 1687. godine i družio sa najvećom vlastelom. U tom periodu kada je u Dubrovniku bilo osipanje stanovništva, kada je bio okružen i Turcima i Mlecima, kada je pretila opasnost od lava sa krilima, Vladislavić je po dubrovačkim salonima završavao ekskluzivni univerzitet okretnih političkih igara dubrovačkog senata, "koji uvek dobija čak i kada jači od njega gube."

Iz Dubrovnika odlazi na istok, u Carigrad, donoseći iskustvo umetnosti, obrazovanje, zanat političke spretnosti koji je ukrao od dubrovačke vlastele i svoje novo prezime - Raguzinski. U Carigradu uspostavlja veze sa ruskim poslanstvom, koje našeg Savu iz Okoline, lansira direktno do grofa (titulu dobio 24. februara 1725. godine od carice Katarine I za zasluge Rusiji) pa do ministra, pa do tajnog savetnika Petra Prvog. Presudnu ulogu tu igra Savin mentor, zagonetna i tajanstvena i moćna ličnost, jerusalimski patrijarh Dositej.

Postoji nekoliko narodnih predanja o uzroku bliske veze Save Vladislavića sa Petrom Velikim. Izgleda da je motiv za to prijateljstvo Savin udeo u vođenju tanane politike između Rusije i Turske. Tu je osnov za poverenje koje mu je tokom života ukazivao Petar I, kasnije Katarina I i napokon Petar II. Tome su normalno doprineli prilično konfuzni ruski poslanici u Carigradu koji nisu uspeli da obavljaju zadatke zbog kojih su poslani a koje je sa lakoćom rešavao Sava Vladislavić.

Caru se daje, a ne uzima

O majci Save Vladislavića gospođi Simi, koja je Dubrovnik napustila 1722. godine i sa sinom se preselila u Rusiju, gde umire 1728. postoji, kako piše Jovan Dučić u knjizi "Grof Sava Vladislavić" - poseban spomen u narodnom predanju.

"Sava je svoju majku vodio na carski dvor da je predstavi caru Petru Velikom. Ovaj nije mogao da se dovoljno nagleda njenog lepog hercegovačkog odela, pošto je ona bila obučena seljački: u koporan, zubun, opregaču, rukom pletene vječve, kapu sa povezačom, pojas i papuče, a za pojasom nosila britvicu... Car je sam, lično, vodio po svom dvorcu staricu da joj pokaže njegov sjaj i raskoš, a kad se ona nagledala svih lepota i čudesa, ukaza se i careva riznica puna zlata i dragog kamenja. Tad joj car ruski reče: "Uzmi, bako, za spomen od mene ono što ti se u ovoj riznici najviše dopalo." Tada Savina majka odgovori ruskom caru, stavivši najpre iza pojasa svoju britvicu na carevo blago: "Moj sinko da se odavde dizalo, a ne ovde mećalo, vjeru ti dajem, davno bi ovog blaga nestalo."

Hercegovac kao dubrovački Rus na turskoj Porti

U samom startu, Sava Vladi-slavić, koga u Carigradu (zbog jasnih, očigledno biografskih podataka) zovu Raguzinski, pove-zuje se sa ruskim poslanikom na Visokoj Porti, Emilijanom Ivanovičem Ukrajincevim, 1699. godine. Ukrajincev je upućen sa zadatkom da sa Sultanom zaključi jasan mir, pošto je Rusija na Karlovačkom kongresu sa Turskom zaključila samo nesigurno pri-mirje. Ukrajincev nailazi na kom-plikovane uslove. Početak misije izgleda kao kraj misije. U pismima vladi, spominje Savu Raguzinskog (Vladislavića) i jerusalimskog patrijarha Dositeja kao ljude od poverenja. Jerusalimski patrijarh Dositej je, jednostavno rečeno, do kraja života bio stub ruske politike u turskoj prestonici.

Sava čini uslugu Ukrajincevu po kojoj postaje poznat na ruskom dvoru: nabavlja mu spise svih međunarodnih ugovora koje je Turska zaključila sa Francuskom, Mle-cima, Ćesarom i Engleskom. Ruska diplomatija to do tada nije imala.

Posle zaključenja mira sa Turskom, Petar I povlači Ukrajinceva i šalje novog poslanika, Dimitra Mihajloviča Galicina, sa misijom da od Turske dobije pravo slobodne trgovine za ruske brodove u Crnom moru. Galicin od velikog vezira dobija nepovoljan odgovor. Galicin se vraća u Rusiju. Umesto njega stiže neobična tragično-komična ličnost, Petar Andrejevič Tolstoj, uman, diplomatski oprezan, lukav, pronicljiv, okretan, spreman na korišćenje svih sredstava da bi ostvario cilj, ali samo sa jednom manom: kada treba da iskoristi sve te svoje sposobnosti on preigra, ošamuti se, padne u depresiju i zove u pomoć Savu Vladislavića. Tolstoj je na kraju, posle nekoliko svojih zanimljivih, ali ni-malo prijatnih, i sa strane gledano duhovitih i apsolutno nekorisnih poteza završio tragično - u tamnici Katarine I, 1730. godine.

Ruski car Petar Veliki vladao je 43 godine, od čega samo 16 meseci u miru: Zbog zasluga u ruskim ratovima sa Švedskom i Turskom, posle uspešnih misija u Carigradu, Rimu i Veneciji, te zbog velikih uspeha (diplomatsko-obaveštajnih) u Kini, Sava Vladislavić smatran je jednom od najznamenitijih ličnosti Rusije tog vremena





Stvaranje ruske špijunaže

Sa ošamućenim Tolstojem, Sava Vladislavić Raguzinski započinje svoju diplomatsku karijeru. Kao odličan poznavalac turske spoljne i unutrašnje politike, dvorskih tajni, i tamnih mračnih turskih političkih ličnosti, ima u startu odlične preporuke za čoveka koji može da učestvuje u stvaranju obaveštajne službe, kakva je u to doba Rusiji bila neophodna, jer je već izašla na Crno i Baltičko more. LJudi za takvu službu su bili jerusalimski patrijarh Dositej i Sava Vladi-slavić.

Nesrećni Tolstoj se žalio pismom da dve godine boravka u Carigradu nije uspeo da se sretne sa patrijarhom Dositejem. Normalno, Dositej mu je delegirao svoga učenika Savu, koji čini nekoliko krupnih usluga Rusiji. To saznaje Porta i turske vlasti počinju intenzivno da kontrolišu njegovo kretanje i odnose sa ljudima. Tolstoj moli Petra I za odobrenje da Savu Vladislavića pošalje u Moskvu. Sava ekspresno kreće u Azov sa putnim nalogom: "Poučavanje puta Crnim morem u Moskvu".

Iste godine 1702, mustafa II je zbačen sa prestola i bratski se grli sa svojim bratom i naslednikom na prestolu, lukavim, izvežbanim za sve zavereničke metode, spremnim na vizantijske intrige, Ahmetom III. Znači, na terenu se pojavljuje ozbiljan igrač. Savin odlazak dešava se upravo u vreme ove smene. Na vlast u Turskoj dolazi stranka odana šved- skom kralju Karlu XII a protiv ruskog cara Petra I. Postoje nagađanja da je Savin put bio u vezi sa državnim udarom u Turskoj.

U Azovu se Sava Vladislavić nalazi sa carevim ujakom, grofom Apraksinom, sa čijom porodicom održava najtešnje i najintimnije veze do kraja života. Jedno vreme u Peterburgu su stanovali dvorac do dvorca. U par slučajeva poverljivim informacijama omogućava grofu Apraksinu da zadrži svoj položaj, ugled i mesto u tadašnjoj Rusiji. Posle prvog susreta sa Vladisla-vićem Apraksin piše caru:

"Odlikuje se velikom pobožnošću i Bog upra-vlja njegovim sr-cem, on je znalac i sav je predat zadatoj reči."


Jasenik kod Gackog, imanje porodice Vladislavić (rekonstrukcija prema temeljima i narodnom predanju): Predanje kaže da su na ognjištu Turci posekli Savinog brata, zato što su otkrili Savinu prepisku sa ruskim carom. Od Vladislavića potiču i Dučići, iz Trebinja, koji su promenili krsnu slavu posle bežanije sa svojih ognjišta. Pesnik Jovan Dučić napisao je knjigu o grofu Vladislaviću



Trgovac na moru i na kopnu

U julu 1703. sreću se car Petar I i Sava Vladislavić.
Sava dobija "požalevanu gramotu" tj. pravo na slobodnu trgo-vinu, od cara, što je značilo najviše što je moglo da se učini jednom strancu u tadašnjoj Rusiji. To je značilo put ka bogaćenju. U toj gramoti ruski car naziva Savu "ilirskim plemićem". Pravo na trgovinu dobio je i na moru i na suvom. Otvarao je agencije i vodio poslove preko posrednika. Kasnije ima nekoliko monopola u Rusiji.

Car mu poverava razne misije tajnog karaktera. Sava Vladislavić cara Petar I vidi kao pravoslavnog idealistu, kao čoveka koji može da Savino srpstvo oslobodi od 300-godišnjeg turskog ropstva.

Zadaci koje Sava ispunjava samo učvršćuju carevo poverenje. Nižu se datumi i gradovi. Šalje ga ponovo u Carigrad da pomogne grofu Tolstoju koji je trenutno u situaciji iza očajanja. Savinim dolaskom sirotom Tolstoju se poboljšava situacija:

"Blagodareći ljubavi Save Vladislavića, imam takvih prijatelja koji mogu brzo saznati tajne na Porti i meni ih saopštiti". piše grof Tolstoj u Rusiju.

Na povratku iz Carigrada Sava caru donosi "Tajni opis Crnog mora" koje je do tada Rusima bilo nepoznato i "po obalama i po putevima i po utvrđenjima i po voj-nim bazama". Znatno kasnije, 1729. godine, sličan dokument Sava Vladislavić donosi sa svog puta u Kinu. "Tajni opis Kine" - isti naslov i isti sadržaj.

Pokloni Manastirima od Ilirskog kneza

Odsustvo iz domovine je izgleda još više vezivalo Savu Vladislavića za Srpstvo i Balkan. To se vidi iz pokušaja da uz pomoć Petra Velikog, oslobodi Srpstvo i pravoslavni Balkan. Vidi se i u hercegovačkim manastirima, u kojima se čuvaju sveštene stvari i crkvene knjige koje je Sava Vladislavić slao iz Rusije, a na tim knjigama je često stajala i svojeručna posveta sa Savinim potpisom: grof ilirski Sava Vladislavić. Takve poklone je, kako piše Jovan Dučić, slao manastiru Pivi, man. Žitomisliću, crkvi na Topli kod Hercegnovog i crkvi u Risan. I to za života (1732) i zatim testamentom (1738). Narodne pesme, po Dučiću, opevale su Savu Vladislavića kao velmožu u Rusiji, kao ljubimca Petra Velikog, ali i kao Hercegovca i uvek velikog Srbina.

Carski dvorac na poklon i dva tri imanja

Za opis Crnog mora, car ga obasipa poklonima: dvorac na Pokrovki u Moskvi, 325 rubalja za lične izdatke godišnje, pravo za slobodni izvoz u inostranstvo i pravo za trgovanje u Azovu i Maloj Rusiji.

Vraćajući se, 1705. godine, iz Carigrada u Moskvu, Sava Vladislavić je doveo na poklon caru Petru I malog Arapina. Petar I prihvata poklon i kumuje malom Abisincu koga kasnije šalje u inostranstvo radi školovanja. Taj Abisinac, Ibraim, kumče Petra I i poklon Save Vladislavića, je predak pesnika A.S. Puškina.

Bavi se trgovinom, osniva agenciju, postaje glavni liferant bakra za ruski državni novac... jednostavno razvija trgovinu - na jugu u Azovu, na severu u Arhangelsku, a ima i svoje ljude u Veneciji. Njegovo bogatstvo postaje čuveno.

Mladi švedski kralj Karlo XII Pod Poltavom 8. jula, doživljava konačan poraz. Time je utvrđena ruska hegemonija na Baltičkom moru. Zasluge Save Vladislavića, našeg čoveka u inostranstvu, su u ovoj bici velike. Vršio je dužnost šefa intendanture cele operative ruske vojske. Kao priznanje za dobro obavljen zadatak, dobija 12. februara 1710. od cara Petra I imanje Topal, Parafejsku i Višenku. Postao je dvorski savetnik za pitanje pravoslavnog istoka.

Tako i prvi u Rusiji pokreće takozvano "istopčno pitanje" koje je zatim dva veka bilo jedno od najvažnijih pitanja evropske politike.

 Grb Vladislavića na crkvenom tasu u Topli, kraj Herceg Novog: Sava se prozvao Raguzinski, i sve do sukoba oko zidanja pravoslavne crkve u gradu Sv. Vlaha, bio je veliki prijatelj i zaštitnik Dubrovnika na ruskom i turskom dvoru. Iako je imao velike prijatelje među dubrovačkim jezuitama, vrlo je sumnjičavo gledao na pokušaje tog katoličkog reda da prodre u Rusiju



Savetnik Petra Velikog za istočna pitanja

Postavljanjem za glavnog savetnika carevog u istočnim pita-njima, Sava dovodi u direktnu vezu Petra Velikog sa vladajućim knezovima Moldavije i Vlaške, sa Vladikom Danilom, knezom Crne Gore i sa Dubrovačkom Republikom.

Pobeda Rusa kod Poltave i nagli porast ruskog prestiža posle te pobede izazvali su strah na turskom dvoru. Ahmet III je ukazao svoje gostoprimstvo savezniku Karlu XII, koji jedini nije padao u depresiju, već naprotiv, sada u ulozi ranjenog antičkog junaka, iz Carigrada razvija sve veću akciju protiv Rusije. Rat je odgovarao svima osim Rusiji i Turskoj. Turski Divan, 12. oktobra 1710. objavljuje rat Rusiji a naš junak grof Tolstoj istog momenta biva, sa celim činovništvom, bačen u carigradsku tamnicu u Jedi-kule.

Tu sada kreću potkupljivanja od Mlečana koji se plaše ovog rata, spletke između Vlaške i Moldavije, između kneza vlaškog Kon-stantina Brakovana i moldavskog kneza Dimitrija Kantemira, pa tursko skupljanje poreza, da bi 25. februara 1711, car Petar Veliki na moskovskom Uspenjskom saboru objavio narodu vest o ratu protiv neprijatelja krsta Hris-tovog.

Za to vreme Sava Vla-dislavić preparira kabinetskog kneza Moldavije Kantemira i prima od cara dužnost da vodi celu civilnu stranu rata protiv Turske.

Odmah po objavljivanju rata, Vladislavić iz Moskve inspiriše ustanak Crne Gore i Hercegovine. Ustanak je trebalo da krene naporedo sa ruskim operacijama u Moldaviji. Sava je računao da će dobro smišljena akcija Srba protiv Turaka na Balkanu da oslabi Sultana i dovede ga u zabunu. U prvom planu ove Vladislavićeve strategije je bio njegov lični prijatelj vladika i knez cetinjski Danilo.

Sava piše, car potpisuje, a vladika izvršava
Na Vidovdan, na Cetinjskom polju, vladika Danilo je sazvao narod, održao vatreni govor i pročitao proklamaciju cara Petar I, ruskog, koju je očigledno pisao Sava Vladisavić. Onda je prepisao u više kopija i razaslao ih u susedne hercegovačke i arbanaške krajeve. Crnogorci su, onaj ostatak koji nije nosio kopije careve proklamacije, otišli u Dubrovnik da kupe barut i olovo. Dubrovnik se pržio na vatri. Ali, našli su rešenje, pošto nisu bili raspoloženi prema ovom ustanku, oni su istovremeno naoružavali i crnogorsko-hercegovačke čete i Turke.

Ustanak je počeo punom žestinom. Napadnut je Spuž, Onogošt (Nikšić), Podgorica i Žabljak. Turci su sabijeni u tvrđave. Odu-ševljenje među Srbima je bilo neiscrpno a terenske pozicije u rukama ustaničke vojske. ALi, baš u trenutku kada je uspeh bio zagarantovan, od cara Petra je sa Pruta stigla vest da je primoran da potpiše mir sa Turcima i da preporučuje i vladiki Danilu da prekine bojeve sa Turcima i da se sa narodom povuče u brda.

Vladika je bio zadovoljan utoliko što je uspeo d spreči svojim ustankom hercegovačke i albanske muslimane da u masama pođu protiv Rusije.

Izazivač rata i potpisnik mira je Turska



Pismo Save Raguzinskog dubrovačkom Senatu iz Rusije: Ni dvadeset godina po odlasku iz Dubrovnika Sava ne prestaje da održava veze sa Republikom, napominjući da je "od detinjstva uvek uživao plodove blagovoljenja" ovog srpskog i katoličkog grada







A na Prutu je bilo veselo. Prvo se u Galiciji car razboleo, onda ozdravio i nastale su sjajne večerinke kod knjaza Sinjavskog, na kojima se puno igralo i pilo. Bitka još nije počela, a izgledalo je da se slavi pobeda. Onda su krenula radosna pisma. Onda feldmaršal Šeremetev u malo tamnijem tonu od radosnog, isto u pismu, obaveštava cara da nije uspeo da spreči izlazak Turaka na Dunav. Onda je vojska bila gladna. Onda je, 24. juna, car stigao na Prut kod Čučora. Mitropolit je blagoslovio imperatora krstom i poškropio vodom, boljari su ga ljubili u ruku. Jedan carev bufon je pokazivao neke svoje ekscentričnosti na talasima Pruta, konj je plivao, a on je stajao na konju, pretpostavlja se pijan, i onda su i konj i spretni bufon potonuli. Knez Kantemir, 25. juna, sprema veliki ručak za cara. Car ga ljubi u čelo. Onda dižu čaše, pa se opet ljube. Sutradan, na godišnjicu pobede kod Poltave, pucalo se, iz 40 topova i pilo koliko je moglo. Onda je 28. juna, car spremio ručak za Kantemira. Boljari su prespavali u tom logoru i probudili se ope-lješeni, pošto su im ruski vojnici čisto za uspomenu, kao suvenir za susret uzeli kome pištolj, ogrtač, uzde itd. U noći između 9. i 10. jula, car se u depresiji zatvorio u šator. Priča se da je uspela da uđe jedino Katarina i da zadobije cara za pregovore o miru sa Turcima i to po predlogu, normalno, Save Vladislavića. Na Prutu praktično prave bitke i nije bilo. Mir je između ostalih potpisao i Sava Vladislavić.

Svađa sa Dubrovnikom

Dvorski savetnik cara Petra I, Sava Vladislavić, moli ga 1716. za odsustvo kako bi otišao u Dubrovnik da se vidi sa majkom.

Na put polazi sa svojeručnim pismom Petra I dubrovačkom knezu i Senatu, u kome Petar Veliki preporučuje Savu Vladi- slavića i traži da mu u potpunsoti, tokom njegovog boravka, izađu u susret.

Sava zahteva da digne na imanju svoje majke pravoslavnu crkvu, Senat to od-bija, Sava se ljuti i odvodi majku u Petrograd, gde je i sahranjena u blagoveštenskoj crkvi, u lavri Aleksandra Nevskog. Tu je sahranjena, pod grobnim mestom 5 majka, a ispod br. 10 - Sava.

Vladislavić, u poznim godinama, pred smrt, kad je ostao bez potomstva i rasprodao svoja ogromna imanja: Poslednja njegova velika misija bio je Sibir - piše: ovde ima četrdeset reka većih od Dunava i sto većih od Neve, a nigde šume nemaju takav miris - i Kina, gde je odbio da u Peking uđe noću, ušao je u svečanoj koloni, uz zvuke truba i bubnjeva "kao da car lično dolazi"





Konkordat sa papom i orahove daske za cara

Sledeći njegov zadatak za života Petra I, bio je Venecija i sklapanje Konkordata sa papom Klementom XI za uređenje odnosa katoličke crkve u Rusiji. Vladislavić 1720. postaje poslanik Petra Velikog kod pape Klementa XI, u Rimu.

Dok je boravio u Veneciji, vodi se stalna prepiska između njega i carske porodice. Po prepisci, glavni zadatak Savin je bio da nabavlja po Veneciji statua, maketa raz-nih lađa, ukrase za caričine haljine i druga umetnička dela, što svedoči Savino pismo Petru I, od decembra 1717:

"Dva kipa Adama i Eve koje sam poručio najboljem ovdašnjem majstoru Bonaciju skoro će biti gotovi i nadam se da će biti tako dobre stvari da će se i u slavnom Versaju retko moći videti takve. Poslaću vam takođe 100 ili 200 orahovih dasaka za ukras kuće vašeg veličanstva."

Učestvuje u trampi između cara i pape Klementa XI tako što uz papinu pomoć, caru šalje divan primerak antičke Venere a car šalje papi mošti sv. BriXite.

Uz sve obaveze, Sava uspeva da se oženi izdankom stare vlastelinske porodice, VirXinijom Trevizan, mlađom od njega tridesetak godina, koju uz vesele Venecije odvodi u, za nju tmurni, Petrograd. Imali su troje dece, Sava još i sina Luku iz ranijeg braka, i sva deca im umiru.

Tvorac prve ruske inflacije

U vreme kada je Turska objavila rat Rusiji i već bio spremljen pohod na Prut, car je shvatio da nikakav novi porez usled manjka stanovništva ne može biti nametnut. Carevi savetnici su se bavili ovim problemom. Jedan od njih, piše Jovan Dučić, Sava Vladislavić, podneo je početkom 1711. godine i svoj posebni predlog pod natpisom: "Kako da se ispuni državna blagajna za potrebe sadašnjeg rata". Vladislavić je bio mišljenja da se povisi prihod moneti, time što bi njena težina bila smanjena za 10% po komadu. Car Petar je prihvatio ideju Vladislavića i izdao naredbu da se postupi po njegovom predlogu. U toj 1712. god. srebrna moneta je već bila iskvarena i nije davala dovoljno dobitka, i iskovana je bakarna koja je već 1713. poplavila pijace i isterala iz opticaja srebrnu.

Crkva Sv. Save u Sibiru

U povratku u Petrograd, Sava Vladislavić otavara Rusiji nove horizonte. Na dvoru postaje znatno veselije posle smrti Petra I a za vreme carice Katarine I. Carica Katarina, 18. juna 1725. godine, šalje Savu Vladis-lavića za opunomoćenog ministra u Kinu. To se de-šava praktično u poslednjim trenucima, pošto nesuglasice između Rusije i Kine uzimaju maha.

Važna crta Vladislavićevog diplomatskog metoda je bilo njegovo poznavanje ljudi i njihovih naravi: Turaka, Talijana, Kineza i samih Rusa. Glav-ni razlog diplomatskog i ličnog uspeha pripisuje se toj njegovoj odlici, koju Dučić, smatra hercegovačkom crtom srpskog karaktera.

U Kini uz mnogo peripetija, diplomatskih divljačkih igara, igara ne-rava, direktnih pretnji, Vladislavić uspeva da do kraja ostvari cilj svog putovanja. Zaključuje sporazum sa Kinom. U Sibiriji zida grad Troickoskovski i tvrđavu Novotrojicsku i u njoj crkvu sv. Savi Nemanjiću. Zatim prvi donosi tačne karte Sibira i to na naučnoj bazi. Nepodeljena mesta su podeljena i to u rusku korist.

Razgraničava Rusiju i Kinu, to je takozvani Burinski ugovor, a granica izgleda po Vladislaviću otprilike ovako: od pada reke Šilke u Argun do Altajskih gora - granica reka Argun do zadnje tačke na zapadu Šaban - Dagom".

Za zasluge u Kini dobija od Petra II orden Aleksandra Nevesko, 1. januara 1728. i čin tajnog savetnika. Posle njegovog trijumfalnog pohoda i povratka iz Kine, povlači se sa diplomatske i političke pozornice.

Sava Vladislavić je pisao i prevodio. Preveo je sa italijanskog "Istoriju Slovena", delo popa Mavra Orbinija.

Nagla smrt dece ga ruši i 17. juna 1738. godine umire u Petrogradu gde je i sahranjen u crkvi Aleksandra Nevskog.


петак, 25. мај 2012.

Šta je HITLER NAUČIO od VOŽDOVE vojne strategije


O Milošu i Karađorđu: Da li je istorija potcenila junačnog Karađorđa na račun lukavog Miloša, zaboravljajući da je Crni Đorđe, između ostalog, bio bolji diplomata od Miloša, kome je u zaslugu pripisivana i "politička mizerija"



Piše:
Miloš
Crnjanski
1928. godine




Opisujući ga uvek u borbi, s rukom na kuburi, istorija je propustila da Karađorđa označi kao genija vojne strategije (samo na bugarskom frontu Vožd je komandovao sa 90 hiljada boraca). Taktičko znanje, napoleonska brzina i poznavanje geografije (u čemu ga je kasnije dostigao samo vojvoda Mišić) činili su ga nadmoćnim nad turskim generalštapskim oficirima, među kojima je bilo dosta školovanih Engleza. Ali, sistem regrutacije, sistem obaveštavanja i komandovanja na više frontova, uz snažnu centralnu rezervu - to je nešto što će od njega preuzeti Hitlerov vojni štab.



Ono što je naš narod osećao da treba da kaže o Karađorđu, rekao je naslutivši epsku veličinu njegovu, u desetercu narodnih pesama. NJegoš je tome dodao svoju posvetu.

Tolika je istina i lepota u tome, što su oni rekli, da je često ono što se danas o Karađorđu piše, kao karikatura.

Ponavljaju se, sasvim izlišni, pokušaji da se Voždovom portreu, u književnosti i istoriji, dodadu neke boje koje ga ne čine vernijim i neke sitnice, koje ga nimalo neće učiniti naučnijim. Do svetlosti njegovog epskog lika, nikakav novi zrak mudrovanja ljudskog više ne može stići, a kamoli je preteći.

Monoton, ali dubok je bio nagon guslara, sa dna naroda, da kažu istinu, prisutni događajima. Saznanje našeg najvećeg pesnika, odmah iz idućeg pokolenja, treba primiti. Ono je stečeno, u nadzemaljskoj visini Lovćena. U NJegoševim stihovima usečena glava Voždova dobila je onaj značaj koji joj, među svim našim likovima pripada i njena mrka i krvava slika nepromenljiva je više i neprolazna.

Uz metafore, uznesene u stihu lelekom guslara do Sunca i Meseca, u pesmi Višnjića i Tešana Podrugovića, proza novih studija istoričara imala bi mesta, ali samo ako je poštena i razborita, a ne i apsurdna.

Disciplina i teror u moru srpske anarhije

Narodna pesma, i kad je naivna, ima jasnu osetljivost za veličinu i vezu, kao i za poreklo događaja u prvom ustanku, ona je često i u detaljima precizna, i kad se uporedi sa raspričanom našom novijom literaturom, "naučnom", o Karađorđu, ona je, vidi se, jedina koja je dosad uspela da dâ završenu sliku njegovu.

Za vreme Obrenovića, prelio se bio po krvavom našem prvom ustanku i besmrtnom licu Voždovom kal anegdota onih savremenika što su rado slušali grohot kneza Miloša. Sam neumrli Vuk potpirivao je pitanje izbora u Orašcu i tolika druga, da bi se dodvorio, a "istorijom" je zatim postalo i sve ono "rekla-kazala", što se čulo pri prepirci i pravdanju jednog kneževskog dvora, neprovetrenih odaja, i jedne namučene, istrošene, a polupismene emigracije. I kao što se terala šega sa ostarelim Mladenom Milovanovićem, kad se u zemlju beše vratio, tako je i Vožd, ubijen mučki, mrcvaren i dalje i malo je trebalo, pa da se pri tom pisanju "istorije", od jutarnje čaše njegove rakije previdi sablja Karađorđeva, kojom je Kosovo i Bosnu i Bugarsku krstio.

Nema sumnje da još ima mnogih nerasvetljenih pitanja u vezi sa prvim ustankom i Karađorđevom ličnoću, ali je jasno da se treba vratiti stvarnosti, pravim pitanjima o ustanku, a ne gubiti se u sitnicama.

U ovom mutnom vremenu sablazni za veliku većinu našeg naroda, koji po duši, pa i po životu, ima još uvek neprekinute veze sa tom prošlošću, pisanje o prvom ustanku i Voždu, sem kabinetskog pipanja, trebalo bi da ima bar nekog dubljeg smisla. Srpski narod je išao svojim putem i ne može praviti skokove, a istorija koja ga opisuje ne bi trebala da se igra "eruditskih" igara. Vožd, koji je oličio u našoj anarhiji dva principa koji ostaju, za navek jedini, pravi pokretači masa - disciplina i teror - tragičan je bio životom. Zaslužio je da to ne bude i po onome što se o njemu piše.

Potcenjivanje austrijskog podoficira

U poreklu Voždovom, sa krževine, u prvom njegovom hajdučkom životu, ostaje vrednost i smisao kao da je legenda koju je narod sam sebi smislio.

U njegovom učešću, međutim, u austrijskom Frajkoru, beznačajno je sasvim pitanje njegovog regrutovanja i čina, već bi bilo opravdano pretresti austrijske arhive, i turske izvore, uopšte, o značaju Frajkora, obzirom na ustanak kao njegov nastavak, naročito u Podrinju Nenadovića.

Austrijska prošlost koju je bio počeo da proučava pok. Draža Pavlović, balkanski problem s kraja 18. veka, pokušaji uzimanja Beograda, srbijanski Frajkor, to bi bila krupna pitanja, pre ustanka, u kojima se kriju uzroci i za Karađorđev ustanak, isto tako, kao i u "socijalnim" prilikama srbijanskog seljaka, neposredno u vreme Dahija. Pre nego što se reše ta krupna pitanja i pretresu za njih izvori, sitnice detalja ispadaju smešne.

Diplomatske zasluge Crnog Đorđa

Karađorđe nije nikao iz zemlje u Orašcu. Naprotiv, učestvuje u bezuspešnom prepadu na beogradsku tvrđavu mnogo ranije. Viđan je pognute glave, kako prati, pri oslobođenju manastira Studenice, mošti svetog kralja Nemanje, prema Severu. NJegova koncepcija austrofilske pomoći, prividna, opravdana je slutnja celog naroda. Da je u Orašcu izabran neki seljački knez, reč bi bila o šumadijskoj žakeriji, protiv došljaka feudalaca Bosanaca. Karađorđe je samo, uz ulogu okoštog, mrkog čoveka iz mase, najlepše, razume se, sa epskog gledišta, uz ulogu drugog posle Glavaša, u čijoj je četi služio, igrao s pravom, već pre toga nosioca istorijskog nasleđa vekova. To se pomalo previđalo, kao i njegovo komandovanje, za vreme Musta-paše beogradskog, protiv vidinskog, otpadnika od sultana, još pre Orašca, gde ga Vuk i drugi prave skoro neznanim.

U istoriji samog ustanka Voždu su priznate, uglavnom, samo vojničke vrline i nema sumnje da je razlika, kao državnika i političara, između njega i kneza Miloša(po onom poznatom didaktičnom, banalnom, osveštanom redu škola) na žalost, već duboko ukorenjena. Međutim, kritika izvora Karađorđevog doba, u tom pravcu mogla bi ipak doneti izvesna iznenađenja. Eseji g. g. Stanojevića, Ćorovića, Šišića podvukli su, u poslednje vreme, teškoće Karađorđeve pri svakom političkom potezu, sa kojima knez Miloš, posle nije imao uvek da se bori. Studija g. Grgura Jakšića, u kojoj je Rodofinikinu priznato mnogo, ukazala je jasno na okvir evropski, iz kojeg ustanak ne treba da se dvoji. Knez Miloš slavljen, bez obzira, kao političar, mi smo ipak uvereni, moraće od te svoje slave po nešto da gubi, Vožd, pri jednoj iscrpnoj istoriji njegovog političkg rada, ima samo da dobija, sobito kad je reč o unutarnjem.

S rukom na kuburi

I kao ratnik, on je dosad, u ustanku, poznat samo kao vitez, slab kao strateg i organizator. Međutim, svaki nov ispis iz austrijskih, ratnih arhiva, dokazivaće, sve više, da je dosadašnji naš prikaz ustanka zastareo, na osnovu izvora i rasprava 19. veka dat, što su popularni, ali i provincijalni.

Da je naša istorija, koja je dala velika dela g.g. Živana Živanovića i Slobodana Jovanovića, posvećena uglavnom, epohama naše ustavne i partijske države, osvrnula se jednom iscrpno i na Karađorđa, mi smo uvereni da bi Vožd samo rastao.

Jer, u istoriji ustanka, do sada, sadržaj je pisan, uglavnom, po anegdotama. A poznato je i to da naš duh, u prozi, slabije izražava nego u desetercu. Mnogo je tako, u tim izvorima, zamućeno dodacima ličnim tzv. savremenika.

Po "očevicima", Vožd ostaje patrijarhalni junak, sred tih pobunjenih seljaka, s rukom na kuburi. A izvori ti govore najradije, kad o ustanku govore, razume se, o početku. Docnije, kada događaje nisu mogli da obuhvate pojedinci, ćute.

Dok je knezu Milošu, kao venac slave, računata katkad čak i politička mizerija, Karađorđu je u sramotu pisano i ono, od čega je posle Srbija stvorila državu. Kao diplomat, Karađorđev Jugović, koga su jele guje u ruskom ratnom stanu, pamtio se kao neka austrijska propalica, dok je Davidović kneza Miloša ispao po malo srpski - Kaning.

U memoarima prote Nenadovića oko topčiderskog konaka, natezahu se jednom Srbi i Turci, tako da se 17 Rudničanina u potoku davi, a u žitu, gde puca jedini srpski top, Turci seku još sedam osam glava.

Karađorđe tu očajno jaši i viče: "a kojekuda, po duši vas, viče vama Đoka, ne idite dalje, al, vi Đoke ne slušate". I to je, u glavnom, slika koja Vožda, po toj istoriji ustanka, treba da znači.

Ništa nije nevernije, međutim, nego to uopštavati i hteti tako zamišljati tajanstvenog "vojinstvenog genija" koji ima da brine i zamišlja, već god. 1809. rat protiv Turske, koja samo na istočnom, bugarskom frontu ima 52-57.000 vojnika, čiji broj raste, to leto, do 90.000 ljudi.

Vojskovođa I strateg svetskog formata

Karađorđe, po ratnim arhivama Austrije, mnogo je više od jednog seljačkog vođe i njegove rokade, fortifikacije, artiljeriski bojevi, ne mogu se protumačiti, jednostavno, prostom genijalnošću, ili pomoći graničarskih oficira, ili mudrošću majora Dabića, ruskog inspektora gradova.

Po našem mišljenju, dolazi potreba promene celog shvatanja ustanka i novog prikaza Karađorđevog rata protiv Turske.

Taktično njegovo znanje, i napoleonovska brzina ostaju tajne, kao i njegovo neobično geografsko poznavanje Srbije. Tumačeno je hajdukovanjem. Kako tumačiti međutim, ostale njegove vojne zamisli, koje, i nestručnjaku, padaju u oči? Ne samo njegove čudesne bitke, u kojima tuče školovane turske štabove, artileriju otomansku kojom komanduju često i oficiri Englezi, nego i njegov sistem regrutovanja, stvaranje jedne centralne rezervne vojske, za sva ratišta, oko Topole, skoro nešto što liči na "vrhovnu komandu", sa razgranatom službom izveštaja i komandovanja.

Čovek koji je tukao svoje bitke, sa idejama istim kao nemačke u svetskom ratu, boreći se, unutrašnjim razvodima armija, na više fronta, ne može ostati, ma koliko to epski divno bilo, i kao strateg, bez jedne nove kritike izvora.

U tom slučaju, uvereni smo, i sliku Sovjeta, što je dosad sav u anegdoti, sa njegovim topovima i pošiljkama municije toute proportion gardee, osvetliće neizbežno zrak slične slave, što je na pr. izdašno obasjala u istoriji krug Karnoa.

Ispisi iz austrijskih arhiva o ustanku, uzdići će Vožda, i dosad uzvišenog kao ratnika, još više.

Pitanje je da li bi novi ispisi iz dokumenata turskih i ruskih, izmenili istoriju ustanaka i lik Vožda. Mi mislimo da bi za to bila dovoljna već i jedna izričita kritika dosadašnjih izvora, sa pitanjem pravde za Vožda kao državnika.

Karađorđe shvatljiv i Srbima preko Drine

Pokretanje ustanka, organizacija pobune to je vidno malo remek delo Karađorđa. Ako se veliča Miloševa veština prema Marašliji i Carigradu, previđa se donekle Karađorđeva umešnost prema komandantima Petrovaradina i Beča. Izdržljivost i takt politički i te kakvi.

PRAHU OCA SRBIJE

Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije:
u velikim narodima geniju geniju se gn'jezda vije;
ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični v'jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al' heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu -k cilju dospje velikome:
diže narod, krasti zemlju, i varvarske lance sruši:
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
od viteštva odviknuta u njim' lafska srca budi!
Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile;
Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile.
Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge:
sabljom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge!
Da, viteza sustopice tragičeski konac prati!
tvojoj glavi bi suđeno za v'jenac se svoj prodati.
Nad svijetlim tvojim grobom zloga grdna bljuva tmuše,
al' nebesnu silnu zraku što ć'ugasit tvoje duše?
plačne, grdne pomrčine mogu l' one sjvetlost kriti?
svjetlosti se one kriju - one će je raspaliti.
Plam će vječno životvorni blistat Srbu tvoje zublje,
sve će sjajnij, i čudesnij, u vjekove bivat dublje.

P. Petrović Njegoš

Lukavstvo, mir, prisebnost i u najstrašnijoj situaciji veličaju se kod kneza Miloša i njegova ubistva ljudi što mu smetaju, ali se previđa da se sve to odigrava u jednom zatvorenom pašaluku.

Upoređenja te vrste u istoriji nemaju smisla, ali ako se baš hoće da čine, budući kritičar neće moći da ne primeti da je političar Miloš demoralisao i da je neprirodan, van svog pašaluka, dok je Karađorđe shvatljiv i u Bosni, i u Sremu, i pod Velebitom, a svaki narod treba da nosi sudbinu svog bića. To je jedina mudrost politička što ne vara.

Podvale, marifetluk, kolektivna degeneracija, često upisuju se u plus Miloševog doba, a kraj takta oko Marašlije, previđa izdržljivost Karađorđa oko Bećira itd.

Kakva takva diplomatija Karađorđeva, pod najnepovoljnijim prilikama stvarala je od srpskog pitanja evropsko.

Hladan, paklen, psiholog, opak kao zmija bio je, kažu, Miloš, ali se previđa da nikad nije umeo zaista da stiša, već samo da umrtvi, mrcvari, ili korumpira.

Kada Kmetovi iz Pocerja nose hranu Turcima, a Karađorđe stigne da napravi reda, pita Karađorđe:

"Čije se ovo dvorište zove?"

"Zove se Miloša Obilića, vojvode pocerskog, dvorište".

"E, kojekuda, posecite ovu trojicu turske udvorice koji vole Turcima, nego svojoj braći". I kako memoari protini pričaju, stoje oni Pocerci u "najvećem strau", gledajući onu trojicu bez glave i mole ga za oproštaj. "Ori se stotinu i više glasova, da čoveku i suze poteku. Pocerci pođoše ruci; on se po s nekim u obraz poljubi. Te ti bogme, i mi s vojvodom svi i sa svima ljubi se u obraze (kao dobra familija na Božić, oko pune sofre). "Naša braća, naša braća! Hristos posred nas!"

Narod za Đorđa nikad nije bio "stoka bez repa"

Miloš je, u korist svog apsolutizma i svog poreskog sistema postupao sa narodom, oprezno, velikom veštinom, kao i sa Turskom, Karađorđe kao i sa rođenim bratom i očuhom u ime države koja je kad se stvara za svakog ko je muško najveća opojnost. Nikad, ni u najvećoj patnji Vožd svoj narod nije kao knez Miloš nazvao "stokom bez repa"..

Međutim, ta patnja, inicijatora, začetnika, organizatora, heroja, koji zahteva od mase pregalaštvo ne demorališući je, već je uzdižući ("Ene - de sad! Zar Vi mislite tako da se umirite, pa kućama. Nema tu mira, od sad će da budu bojevi veliki") često se previđa pri utvrđivanju državnog količnika Voždovog.

San na mirisnim jastucima Srbije

Najposle, šta se najviše zaboravlja, u Orašcu već, mrki, ćutljivi Karađorđe je pedeset i dve godine. Pri velikim bitkama ustanka. On je blizu šezdesete. U najstrašnijoj godini, što Srbiji donosi propast 1813 zna se da je ležao, baš kad je vojnička katastrofa počela, bolan od tifusa, ali zašto još niko nije tragao za njegovom bolešću svakako žuči koja je očigledna pri opisima memoara o njemu. Zar ta telesna patnja, i sama, ne bi mogla mnogo da protumači?

Kao i starost, što ga je, zaneta šumom, mirisom Srbije, oranica i polja, pri povratku iz Rusije, u šezdeset petoj godini, oslabila toliko da je pognuo u snu glavu, da poleti krvava u večnost.