SAKUPLJANJE STAROG NOVCA ZA POCETNIKE

Općenito o skupljanju Vrijednost kovanog novca Razmjena, čuvanje, održavanje
Zbog čestih upita o ovom hobiju koje dobivam na svoj e-mail, odlučio sam napisati par savjeta i
natuknica o skupljanju kovanica koje mogu pomoći svima koji se ovim hobijem bave ili to
namjeravaju
Koje kovanice skupljati?
Na ovo pitanje ne postoji odgovor koji bi mogao zadovoljiti svakoga, postoji toliko različitih
načina i kriterija za skupljanje kovanica, a koji najviše ovise o afinitetima sakupljača. Neki
skupljaju sve kovanice svijeta, neki samo određene države, neki određenog kontinenta, zatim
razdoblja (npr. samo 20. stoljeće), neki skupljaju po motivima, vrsti metala, itd. Evo nekoliko
najčešćih načina:
1. Skupljanje po godinama – skupljanje kovanica po različitim godištima koja se
javljaju na njima, najčešće uz ovaj način skupljanja ide i skupljanje po oznaci kovnice
(tzv. mintmark). Ovo je svakako najsveobuhvatniji način, osobito ako se radi o
skupljanju kovanica cijelog svijeta. Daleko češći primjeri su skupljanje određene
države (najčešće vlastite) po godinama. Prednost ovog načina skupljanja je što se
materijal za kolekciju lakše pronalazi, tj. „uvijek nešto fali“, neka godina, pa se i u
razmjenama s drugim numizmatičarima uvijek nešto nađe za sebe (godina koja fali i
sl.). Isto tako, kolekcija brzo raste i sadržava velik broj primjeraka. Problem kod ovog
načina skupljanja je u tome što se rjeđe godine teže nalaze i znaju bit poprilično skupe,
dok je neke gotovo nemoguće pronaći (postoje svega nekoliko primjeraka i sl.). Drugi
problem je u velikoj količini materijala kojeg treba nekamo smjestiti, pa su i troškovi
za albume daleko veći. Treći problem je u manjem broju slobodnih duplih primjeraka
koji mogu služiti za daljnje razmjene s drugim numizmatičarima (većina komada
završi u kolekciji).
2. Skupljanje po tipu – predstavlja najrašireniji oblik skupljanja. Dakle, skupljaju se sve
kovanice istog tipa (izgleda) bez obzira na godinu kovanja (za isti tip). Najčešći oblik
je skupljanje cijelog svijeta po tipu, dok je manje rašireno skupljanje samo jednog
kontinenta ili vremenskog razdoblja. Prednost kod ovakvog načina skupljanja je što se
brže i lakše skupi ono što je potrebno za kompletiranje kolekcije, te je i financijski
povoljnije. Prednost je također kod smještaja kovanica i velikom broju duplih
primjeraka koji se nakupe i koji služe za daljnje razmjene. Nedostaci su što se većina
tipova brzo skupi, pa je krug ljudi za mjenjanje daleko ograničeniji nego u prethodnim
primjeru. Zatim, kao i kod skupljanja po godinama, neki tipovi kovanica su izrazito
rijetki i skupi, pa ih je teže nabaviti.
3. Skupljanje po motivu – dakle, ovdje spadaju npr. skupljanje kovanica s florom i
faunom, kovanica s brodovima, likovima vladara, građevinama, grbovima, sa
sportskim motivima, zatim skupljanje kovanica samo s jednom određenom godinom
(npr. godinom rođenja) i sl. Ovaj način skupljanja nije toliko raširen, ali ipak postoji
određen broj numizmatičara koji skupljaju na ovaj način.
4. Skupljanje po metalu – u većini slučajeva se odnosi na plemenite metale; zlato,
srebro, platina itd. Ovakav način skupljanja zahtjeva svakako veliku financijsku
podlogu.
Kako početi skupljati?
Većina numizmatičara započne s ovim hobijem još kao djeca. U tom razdoblju kovanice se
većinom „stavljaju na hrpu“, tj. skuplja se sve i svašta, bez nekakvog reda i sistematičnosti.
Kada se čovjek više angažira oko toga, onda i takvo ozbiljnije skupljanje zahtjeva određeni
red, poštivanje određenih pravila i sl.
Najbolji način za kretanje u ovaj hobi je „inventura“ postojeće kolekcije, odn. izvlačenje
kovanica iz kutija i raspoređivanje u određene grupe. Najbolje je za početak kovanice
grupirati po državama. Tu se dobije jedan osnovni pregled nad kolekcijom. Daljnji korak je
odluka o tome što će se skupljati.
Nakon što se o tome odluči, potrebno je iz kolekcije izdvojiti duple primjerke (koji će kasnije
poslužiti za daljnje razmjene). Da bi se kolekcija povećala (a i broj duplih potrebnih za
razmjene) potrebno je nabavljati nove kovanice. Najbolje je da se odmah raspitate kod svojih
prijatelja i poznanika da li imaju šta kovanica. Velik broj ljudi uvijek ima nešto starog ili
stranog novca koji više ne vrijedi i koji im zapravo ne treba, a šteta je da se baci u smeće kada
jednom numizmatičaru dobro dođe. Puno ljudi takav novac i baci u smeće, pa je zato dobro
raspitati se na što više strana. Drugi način nabavke kovanica je kroz razmjene s drugim
numizmatičarima, te kupovinom od trgovaca numizmatikom, kupovinom na numizmatičkim
aukcijama, te danas preko raznih aukcijskih Internet stranica (npr.www.aukcije.biz) i sl. O
razmjenama i kupovini biti će riječi kasnije. Svakako, preporuka je posjetiti i učlaniti se u
numizmatički klub, ukoliko takav postoji u vašem gradu.
Osnovna obilježja kovanog novca
Po numizmatičkim pravilima, lice (avers) predstavlja “prednju” stranu novca, ona na kojoj
se obično nalazi lik vladara, kruna ili grb države. Npr. u slučaju hrvatskih kovanica, lice je
strana na kojoj se nalazi grb Republike Hrvatske. Osim naziva lice, još se koriste i “glava”,
“kruna”, eng. “obverse”, lat. “capita”. Naličje (revers) predstavlja strana suprotna licu. Osim
naziva naličje, još se koriste i “pismo”, eng. “reverse”, lat. “navis”.
Odnos lica i naličja može biti dvojak; ukoliko
se vrtnjom kovanice oko njezine vertikalne
osi, lice i naličje vide u uspravnom položaju,
tada govorimo
o germanskom (medaljerskom) kovanju (eng.
medal alignment). A ukoliko je naličje u
odnosu na lice zakrenuto za 180 stupnjeva, pa
vrtnjom kovanice oko njezine vertikalne osi,
naličje vidimo “naopako” u odnosu na lice,
radi se o latinskom kovanju (eng. coin
alignment). (vidi sliku desno)
Osim lica i naličja za kovanice je bitan i
izgled oboda kovanice – zakrivljene plohe ruba
kovanice koja je najčešće glatka ili nazupčana,
mada se na obodu mogu nalaziti natpisi,
određeni ornamenti i drugi oblici.
Vrijednost kovanog novca
Vrijednost kovanog novca svakako predstavlja jedno od najčešćih pitanja vezano uz
numizmatiku. Obično je to prvo pitanje koje si ljudi postavljaju kada dobiju ili pronađu neki
novčić. Uz ovo pitanje su često vezane i razne zablude, jer puno ljudi je uvjereno da baš ono što
su našli ima basnoslovnu vrijednost i vrijedi na tisuće kuna, no nažalost u velikom broju
slučajeva to nije tako.
Vrijednost nekog materijala ovisi prvenstveno o njegovoj rijetkosti, tj. za kovanice – kolika je
njena emisija, odn. u koliko je primjeraka kovanica određenog godišta kovana. Tako neka
kovanica iz 19.st. koja je kovana u nekoliko desetaka milijuna primjeraka vrijedi daleko manje
od npr. neke kovanice kovane 1999. koja je kovana u nekoliko tisuća komada. Starost koju često
ljudi znaju uzimati kao kriterij vrijednosti zapravo jako malo utječe na vrijednost. Tako se npr.
na sajmovima može nabaviti rimske novčiće stare 2000 godina već i po 3,50 kn. Razlog je u
tome da se to radi o običnim optjecajnim novčićima koji su kovani u milijunskim emisijama i
prema tome nisu rijetki.
Daljnji kriterij o kome ovisi vrijednost kovanice je kvaliteta, odn. stanje, očuvanost što
podrazumijeva da veći stupanj očuvanosti znači i veću vrijednost određenog primjerka. Iako se
danas u svijetu teži k unifikaciji označavanja stupnja očuvanosti, još uvijek postoje različite
“ljestvice” po kojima se ta očuvanost određuje. U našoj zemlji kao i u ostatku Europe prihvaćena
je sljedeća ljestvica i stupnjevi očuvanosti, po redu od najboljeg do najgoreg:
hrvatski engleski francuski njemački talijanski
Proof
(polirana ploča)
PF
(proof)
FB
(flan bruni)
PP
(polierte Plate)
FS
(fondo specchio)
UNC
(kovnički sjaj)
UNC
(uncirculated)
FDC
(fleur de coin)
Stgl.
(Stampelglanz)
FDC
(fior di conio)
XF
(ekstra fin)
XF
(extremeley fine)
SUP
(superbe)
Vzgl.
(Vorzüglich)
SPL
(splendido)
VF
(vrlo fin)
VF
(very fine)
TB
(tres beau)
ss
(sehr schön)
BB
(bellisimo)
F
(fin)
F
(fine)
B
(beau)
s
(schön)
MB
(molto bello)
VG
(vrlo dobar)
VG
(very good)
TBC
(tres bien conserve)
sge
(sehr gut erhalten)
B
(bello)
G
(dobar)
G
(good)
BC
(bien conserve)
ge
(gut erhalten)
M
(mediocre)
Polirana ploča (eng. proof coins) – zapravo nije oznaka za kvalitetu nego za posebnu vrstu
kovanica koje se kuju na poliranim pločicama (planšetama) i kovničkim kalupovima (alatima)
čime se postiže vrhunska kvaliteta izrade i sjaja tako kovanog novca. Kovanje se obavlja na
prešama niske brzine i velikog pritiska. Novac ovakve izrade se obično pakira u komplete
namjenjene numizmatičarima, te ima daleko veću vrijednost od primjeraka u UNC kvaliteti.
Ovakvim primjercima treba pažljivo rukovati tako da ih se ne vadi iz plastičnih kutija i omota, te
dodiruje golim prstima jer time izrazito puno gube na vrijednosti.
UNC (kovnički sjaj) – predstavlja najbolju kvalitetu. Radi se o kovanicama koje nisu bile u
optjecaju, pa prema tome nemaju nikakvih tragova upotrebe: otisaka prstiju, ogrebotina,
oksidiranih djelova i sl. Ovakve se kovanice obično „sjaje kao ogledalce“, a svi detalji su 100%
vidljivi. Tolerira se postojanje malih ogrebotina tzv. bag marks – ogrebotine koje su nastale
prilikom međusobnog dodirivanja kovanica koje se nalaze u vrećicama u kojima se
transportiraju.
XF (ekstra fin) – je druga po redu kvaliteta. Kovanica je i dalje sjajna, ali pokazuje male tragove
cirkulacije, dozvoljene su male i blage ogrebotine, ali u izrazito malom broju. Vidljivost detalja
je 90-95%. Oksidirani djelovi i otisci prstiju nisu dozvoljeni.
VF (vrlo fin) – srednja i vrlo česta kvaliteta. Kovanica je izgubila sjaj ili ga ima vrlo malo.
Prisutni su tragovi cirkulacije, vidljivost detalja je oko 75%. Kovanica međutim ne smije imati
jača oštećenja (jako izgrebana površina, probušena, bez jednog dijela, itd.). Ovo je inače donja
granica do koje se preporučuje skupljati, osim ako se ne radi o vrijednijim primjercima.
F (fin) – lošija kvaliteta. Kovanica je izlizana, oksidirana i detalji su vidljivi oko 50%. Na nekim
mjestima postoje blaža oštećenja, ali niti jedan dio ne smije faliti. Novije kovanice u ovoj
kvaliteti nisu za skupljanje.
VG (vrlo dobar) – u biti loša kvaliteta. Kovanica je izrazito izlizana, oksidirana, a vidljivost
detalja je oko 25%. Postoje razna oštećenja, fale manji djelovi ili je kovanica probušena. Nije
preporuka za sakupljanje, osim ako se ne radi o izrazito rijetkim i vrijednim primjercima.
G (dobar) – najlošija kvaliteta. Kovanica je toliko izlizana, tako da je sličnija planšeti nego
kovanici. Detalji se minimalno naziru, oštećenja su velika ili fale djelovi. Ovakvi primjerci
nikako nisu za skupljanje.
Osim navedenih stupnjeva kvalitete postoje i međustupnjevi koji se mogu označavati
dodavanjem pozitivnog ili negativnog predznaka (+ ili -) iza oznake kvalitete. Ukoliko ste u
dvojbi o kvaliteti, uvijek je bolje gradirati kovanicu za kvalitetu niže. Ovo vrijedi osobito u
razmjenama, jer precjenjivanje kvalitete svojih duplikata može imati za posljedicu lošu
reputaciju kod drugih kolega numizmatičara. Kod kovanica gdje je jedna strana u boljem stanju
od druge, uvijek se gradiranje vrši prema lošijoj strani. Ovo je čest slučaj kod kovanica s glavom
vladara, ta se strana brže i lakše izliže, dok ona druga može biti u sasvim solidnom stanju.
Gradira se dakle po lošijoj strani. Rub kovanice mora također biti u dobrom stanju, ne smije biti
izlizan niti udaren.
Vrijednosti kovanica se najčešće nalaze u specijaliziranim knjigama, tzv. numizmatičkim
katalozima kojih postoji velik broj za pojedine države, dok od onih koji obrađuju cijeli svijet
svakako su najpoznatiji oni izdavačke kuće Krause Publications iz SAD-a (tzv. Krause-Mishler
katalozi). U Krause-Mishler katalozima obrađen je kovani novac svih zemalja svijeta, te su
naznačene vrijednosti za pojedini tip i kvalitetu izražene u američkim dolarima. Naravno, tu se
ne radi o „točnim“ vrijednostima već više o okvirnim vrijednostima, odn. maksimalnim iznosima
koliko bi trebalo izdvojiti za neki novčić, mada je čest slučaj da tržišna vrijednost daleko
premašuje onu katalošku, pa sve te vrijednosti treba uzimati sa velikom dozom rezerve. Za
numizmatičare početnike koji još nemaju kataloge, od velike pomoći može biti
stranica:http://worldcoingallery.com/ gdje se nalaze slike (ne sve), kataloški brojevi i
vrijednosti za pojedine (najčešće) primjerke.
Razmjena i kupovina kovanog novca
Jedan od najčešćih i najisplativijih načina nabavke novih kovanica je putem razmjene s drugim
numizmatičarima. Kovanice se mogu razmjenjivati osobno na susretu numizmatičara ili u
numizmatičkim klubovima i posredstvom Interneta. Preporučljivo je prije kretanje u razmjene
proučiti vrijednosti kovanica koje imate za razmjenu, te sastaviti listu duplih tako da odmah
možete provjeriti kolika je vrijednost primjerka kojeg nudite za razmjenu. Numizmatičari
početnici trebali bi biti oprezni kada se razmjenjuju sa iskusnijim kolegama, jer se često događa
da vrijednije primjerke mijenjaju za neke obične ili gotovo bezvrijedne. Svakako je preporučljivo
uvijek uza se imati numizmatički katalog u kojemu se vrijednosti mogu odmah provjeriti. O
razmjeni posredstvom Interneta biti će riječi u posebnom članku.
Drugi način nabavke kovanica je kupovinom, bilo od trgovaca osobno na sajmovima ili u radnji,
narudžbom preko telefona i Interneta, te preko aukcijskih stranica. Iako je ovaj način financijski
zahtjevniji, prednost je u tome što trgovci numizmatikom redovito raspolažu većom i
kvalitetnijom ponudom kako običnih, tako i rjeđih primjeraka koje je možda teže naći u
razmjenama. Kao i kod razmjena, potrebna je dobra informiranost o vrijednostima pojednih
materijala i oprez ako se radi o skupljim primjercima zbog mogućih krivotvorina. Trgovaca ima
svakakvih, većina je poštena i stalo im je do njihove reputacije, međutim ima i onih kojima nije
problem „podvaliti“ bezvrijedan materijal za veliku cijenu i tako prevariti kupca, osobito
numizmatičara početnika. Kod kupovine na sajmovima, dobro je najprije „napraviti krug“ oko
svih štandova i malo razgledati što se nudi i po kolikim cijenama. Zna se dogoditi da kod jednog
trgovca jedna kovanica košta npr. 100 kuna, dok kod drugog, 5 metara dalje je ista 20 kuna.
Preporučljivo je kupovati samo onaj materijal u čiju ste vrijednost upućeni, u suprotnom bolje je
ništa ne uzimati da se izbjegnu kasnija neugodna iznenađenja. Kupovina telefonskom ili internet
narudžbom je neizvjesniji oblik kupovine, barem ako se radi o prvom putu. Kada naručujete,
dobro se raspitajte o stanju primjerka i zatražite po mogućnosti njegov sken. Naravno, kod
ovakvog oblika kupovine također se preporuča izvjestan oprez jer su česti slučajevi prijevare (ne
toliko u Hrvatskoj koliko kada se naručuje iz inozemstva). Ovakav način kupovine s druge strane
ima i svoje prednosti jer možete na miru naručiti ono što vam treba i odmah provjeriti kolika je
vrijednost kovanica koje kupujete. Kupljeno obično dolazi poštom na stan. Kovanice se među
ostalom mogu kupovati i preko Internet aukcija kao što su gdje je svaki predmet u
ponudi predstavljen slikom i tekstom, što uvelike smanjuje neizvjesnost po pitanju kvalitete, a
time i vrijednosti kovanice koju namjeravate kupiti.
Čuvanje kovanog novca
Kovanice u kolekciji kao i one duple potrebno je negdje čuvati, a osobito zaštititi od oksidacije ili
propadanja. Definitivno najgori način čuvanja (skladištenja) kovanica je u plastičnim ili
papirnatim vrećicama u kojima su sve kovanice međusobno pomješane. To dovodi do
međusobnog grebanja kovanica, a s druge strane jedne od drugih pokupe oksid, osobito ako se
radi o kovanicama od različitog metala. Najzahvalnije za čuvanje su kovanice od plemenitih
metala, dok su npr. cinčane kovanice sklone oksidaciji i brzom propadanju. Postoji nekoliko
načina za čuvanje (skladištenje) kovanica:
Albumi – kovanice su smještene u posebnim plastičnim
„listovima“ koji se umetnu u odgovarajuće korice. Ovo je jedan
od najzahvalnijih načina čuvanja, jer omogućuje adekvatnu
zaštitu kovanica (sprječavanje oksidacije), a istovremeno
omogućuje i preglednost kolekcije. Za preporuku je uzimati
listove samo najkvalitetnijih proizvođača kao što je Lighthouse
ili Kabe. Postoje i jeftiniji proizvodi raznih firmi, ali je čest
slučaj da u takvim jeftinijim listovima kovanice propadnu, odn.
reagiraju sa plastikom i ružno oksidiraju. Na taj se način i
najvrijedniji primjerci mogu upropastiti.
Numizmatičke kutije – radi se
o specijalnim „paletama“
presvučenim glatkom
tkaninom u koje se smještaju
kovanice. Koristi se obično za
starije i vrijednije primjerke.
Više „paleta“ može biti
smješteno u kutiji ili u
kovčegu.
Plastične kapsule – radi se o
okruglim kutijicama od
plastike u koje se smještaju
kovanice. Najčešće se na
ovakav način čuvaju unc ili
proof kovanice.
Kartončići – sastoje se od
komada kartona i plastične
prozirne folije. U sredinu se
smješta kovanica, a rubovi od
kartona se zajedno spoje
klamericama. Kartončići mogu
biti i samoljepljivi, takvi
hermetički zatvaraju kovanicu
i bolje je čuvaju od
propadanja.
Čišćenje kovanog novca
Čišćenje kovanica je vrlo kontroverzno pitanje među numizmatičarima. Dok se neki izrazito
protive bilo kakvom čišćenju, drugi redovito čiste i „uljepšavaju“ primjerke u svojoj kolekciji.
Većina numizmatičara danas smatra kako čišćenje kovanica smanjuje njihovu vrijednost i da je
kao takvo nepoželjno, pa je dakle preporuka da se kovanice ne čiste. Dakle, većinsko je mišljenje
da kovanica, ma kakva bila, više ili manje oksidirana, ima nekakvu vrijednost, barem malu, dok
očišćena kovanica ne vrijedi ništa. Svakako je preporuka ne čistiti kovanice namijenjene
razmjenama.